Povodom 100. obljetnice brutalnog smaknuća ruske carske obitelji Romanov donosimo vam specijal o dinastiji koja je Rusijom vladala čak 300 godina. Zadnji pripadnici dinastije, car Nikolaj II. i carica Aleksandra te njihovo petero djece skončali su 17.srpnja 1918. godine od boljševičke ruke.
Vođa streljačkog voda Jakov Jurovski u podrumu kuće Ipatijevih, gdje je bila smještena ruska carska obitelj u progonstvu, u noći sa 16.na 17. srpnja 1918. čitao je presudu izbezumljenom caru i njegovoj preplašenoj djeci i slugama. Prije toga ih je sve probudio i rekao im da odmah moraju sići u podrum zbog svoje sigurnosti, jer monarhističke trupe napreduju prema gradu i da su u velikoj opasnosti. Car je u rukama do podruma nosio princa Alekseja, koji je od rođenja bolovao od hemofilije, a u podrum su donijeli i dvije stolice na koje su sjeli carica i carević.
Kada su se svi spustili u podrum Jurovski im je rekao da su osuđeni na smrt.
Car Nikolaj je u nevjerici upitao: "Šta? Šta?", i okrenuo se prema svojoj obitelji te dodao 'Gospode, oprosti im!'. U tom trenutku Jurovski je izdao naređenje da se puca.
Carica Aleksandra i njezina najstarija kći, velika kneginja Olga pokušale su se prekrstiti, ali nisu uspjele. Jurovski je osobno pucao caru u grudi. Aleksej, 13- godišnji carević, upucan je iza uha. Nakon toga Jurovski je ubio drugu carevu kćer, veliku kneginju Tatjanu.
Preživio je samo pas..
Zatim su svi likvidirani. Nije pošteđena ni posluga Romanovih. Preživio je navodno samo pas, koker španijel Joy, ljubimac carevića Alekseja. U tri sata ujutro sve je bilo gotovo.
Poznati britanski povjesničar i autor djela o popularnoj povijesti Simon Sebag Montefiore kaže da je ubojstvo carske obitelji bilo dosta gadno izvedeno.
Ubojstvo svakog od Romanovih trajalo je dulje od 20 minuta jer je svako od djece u svojoj odjeći nosilo ušiveno drago kamenje koje je metke odbijalo poput neprobojnog prsluka. Montefiore ističe je da je čin ubijanja djece vladajuće dinastije bio krajnje gnjusan čin od kojeg se zaziralo čak i u francuskoj revoluciji.
Ubojstvo 11 ljudi u malenoj prostoriji od svega 30 kvadrata pretvorio se u krvavi pir tijekom kojeg su, slažu se povjesničari, ispaljene stotine metaka. Mnogi od njih odbili su se od tijela princeza, jer su, kako se kasnije saznalo, ispod odjeće nosile korzete u koje su bili ušiveni dragulji.
Jakov Jurovski, kasnije je to i potvrdio. Tri careve kćeri i jedna od njihovih sluškinja preživjele su streljanje jer su prethodno u haljine i korzete ušile carske dijamante, što je djelovalo kao svojevrsna pancirna košulja. Zato su ih morali dokrajčiti ubodima bajuneta.
Lubanje su im drobili kundacima
Trupla su zatim ubacili u kamion. Odvezli su ih u napušteni rudnik kraj grada, gdje su ih isjekli na komade, natopili sa 550 litara benzina i spalili, dok su veće kosti uglavnom rastopili u 200 litara sumporne kiseline. Lubanje su im drobili kundacima. Njihova tijela su bačena u rudarsko okno, a zatim na brzinu zakopana na tajnom mjestu.
Najstarija careva kći Olga imala je 23 godine, Tatjana je imala 21, Marija 19, a Anastazija 17 godina. Najmlađi, sin Aleksej imao je nepunih 14 godina.
Istog je dana nakon ubojstva cijele obitelji rukovodstvo u Moskvi iz Jekaterinburga dobilo kodiranu poruku: 'Obavijestite Sverdlova da je čitavu obitelj snašla ista sudbina kao i njezinu glavu.' Službeno, obitelj je poginula u evakuaciji.
Navodno je Jurovski kasnije tvrdio da je dobio telegram iz Moskve u kome se nalazilo naređenje za likvidaciju cara Nikolaja II., te da ga je potpisao bliski Lenjinov suradnik Jakov Sverdlov. No naređenje nije spominjalo ostale članove obitelji.
Hvalili se ubojstvom cara
Jurovski i svi njegovi 'drugovi' koji su sudjelovali u ubojstvu cijelog života su se ponosili onim što su uradili i hvalili se kako su oni zaslužni za smrt carske obitelji Romanov.
No, iako je prošlo 100 godina od ubojstva, još uvijek se ne zna tko je točno naredio strijeljanje carske obitelji. Je li to zaista bila Lenjinova odluka ili tek lokalna inicijativa radikalnih boljševika u Jekaterinburgu?
Mišljenja povjesničara oko toga su podijeljena. Jedni smatraju da iako boljševici u početku nisu bili zainteresirani za njegovu smrt i planirali su mu suditi, no kad se sredinom 1918. godine situacija promijenila, a Jekaterinburg je svakog trenutka mogao pasti u ruke protivnicima boljševika, Lenjin je vjerojatno počeo strahovati da će svrgnuti car postati osoba oko koje će se protivnici boljševika ujediniti. I da ga treba likvidirati. No, drugi smatraju da je naredbu o ubojstvu cara Nikolaja i njegove obitelji vidjevši da je situacija u Jekaterinburgu ' na rubu propasti' izdala lokalna komunistička vlast.
Nakon abdikacije u progonstvo
Prošlo je gotovo godinu i pol dana od abdikacije s prijestolja cara Nikolaja do stravičnog smaknuća cijele obitelji. Car je abdicirao u ožujku 1917. godine, a zemlja je u tom trenutku bila u rasulu. Prvi svjetski rat trajao je već skoro tri godine, narod je ginuo i bio je gladan. Nova Vlada poslala je cara s obitelji u kućni pritvor u Carsko Selo, otmjeni skup dvoraca i vila kraj Sankt Petersburga. Osim što su cijeli dan bili pod strogim nadzorom tamo su živjeli u solidnim uvjetima. Car kao obiteljski čovjek uživao je s djecom u raznim aktivnostima. Sadili su povrće, šetali po parku, veslali po jezeru, a navečer bi naglas čitao svojoj obitelji.
Car nikad, pa ni tada, nije volio ljenčariti. Sam bi cijepao drva, čistio snijeg, brinuo o vrtu. Ni njegova djeca nisu bila besposlena.
Car je inače obožavao sport, trenirao je gimnastiku, veslao, puno hodao, odlično plivao, a bio je veliki ljubitelj tenisa i biljara. Zimi je često igrao hokej. Jako puno vremena je provodio sa svojom obitelji.
U Carskom selu živjeli su pet mjeseci, a onda su prebačeni u Tobolsk, zabitni sibirski grad.. No uskoro su boljševici došli na vlast i obitelj su preselili u Jekaterinburg u skromnu kuću trgovca Ipjatijeva te joj dali ime 'Kuća za posebne namjere'. S njima su i dalje bili njihov osobni liječnik i malobrojna posluga. Cijelo vrijeme su bili pod strogom stražom mjesnog boljševičkog odreda koji su ih tretirali krajnje ponižavajuće. U podrumu te kuće su na kraju i skončali.
Potraga za posmrtnim ostacima
Skoro cijelo stoljeće nitko nije znao gdje se nalaze posmrtni ostaci carske obitelji. Nakon pada Sovjetskog Saveza 1991. godine pronađeni su u masovnoj grobnici nedaleko Jekaterinburga.
Dvije godine kasnije pokrenuta je istraga o ubojstvu Romanovih kako bi se identificirali ostaci carske obitelji. Tijela cara, carice i tri kneginje svečano su sahranjena su 17. srpnja 1998. u katedrali Sankt Peterburgu, točno 80 godina od ubojstva. Godine 2007. otkriveni su ostaci četvrte princeza i carevića Alekseja.
Ruska pravoslavna crkva je carsku obitelj Romanovih 2000. proglasila svecima.
Cijelo prošlo stoljeće kružile su glasine da je Anastazija, najmlađa kći posljednjeg ruskog cara Nikolaja II. Romanova, uspjela izbjeći pokolj carske obitelji. noge djevojke godina su tvrdile da su upravo one princeza Anastazija. Iako su njezini ostaci pronađeni prije 11 godina još mnogi povjesničari smatraju da je ona ipak izbjegla smaknuće.
'Krvavi Nikola'
Imperatoru sveruskom Nikolaju II. Romanovu, politički protivnici nadjenuli su mu nadimak 'Krvavi Nikola', zbog autokratske vladavine, krvavih obračuna s demonstrantima, nasilnog gušenja ruske revolucije 1905. godine i antisemitskih progona. Godine 1905., na "krvavu nedjelju", njegovi vojnici pobili su stotine i stotine mirnih i nenaoružanih prosvjednika nedaleko od Zimskog dvorca u Sankt Peterburgu. Taj događaj šokirao je Rusiju i imao pogubne posljedice na monarhiju.
Car je inače bio iznimno obrazovan i duboko religiozan čovjek. Za 20 godina njegove vladavine broj stanovnika Rusije povećan je za oko 40 posto pa je unatoč mnogim lošim stvarima koje su se događale za njegove vladavine zemlja ekonomski rasla i modernizirala se. Car je bio veliki domoljub i puno davao u humanitarne svrhe.
Sredstva u iznosu od 4 milijuna tadašnjih ruskih rubalja, koje je naslijedio od svog oca Aleksandra III., a koja su bila čuvana u tadašnjoj londonskoj banci do zadnje novčića potrošio je u humanitarne svrhe.
Ruski „Zakon o radu“ bio je za to vrijeme najsavršeniji i najliberalniji na svijetu. Predsjednik William Taft koji je bio na čelu SAD-a od 1909. do 1913. godine rekao je: „Vaš Car je napravio tako savršeno radno zakonodavstvo, kakvim ne može da se pohvali nijedna demokratska zemlja“.
Za sve državljane Carevine, uvedena je 1898. besplatna medicinska pomoć. Po broju liječnika Rusija se za vrijeme Nikolaja II. nalazila na drugom mjestu u Europi i na trećem mjestu u svijetu.
Obavezno osnovno obrazovanje u Carskoj Rusiji uvedeno je za njegova carevanja 1908. a do 1916. broj pismenih iznosio je 85 posto ukupnog broja stanovnika. Gradili su se dječji vrtići i domovi, rodilišta, kao i prihvatilišta za beskućnike.
Za njegove vladavine Ruska Pravoslavna Crkva bila je najveća, najbogatija i najsnažnija crkva na svijetu. Nikolaj II. nije odbio nijedna molbu za pomilovanje, koja je do njega stigla. Za sve vrijeme njegove 20-godišnje vladavine izvršeno je manje smrtnih kazni, nego što su u SSSR-u, za vrijeme Staljinova, režima dnevno obavljano.
'Katastrofalan vladar bez karaktera'
Mnogi povjesničari smatraju da je autokrat Nikolaj II. ipak bio grozan vladar, potpuno nesposoban da vlada tako velikim carstvom te da se Romanovi neopravdano u zadnje vrijeme uživaju iznimnu popularnost te da se cara u pravilu prikazuje kao žrtvu koja nije učinila ništa krivo.
- Car Nikolaj II. bio je katastrofalan vladar i veliki antisemit. Moja istraživanja pokazuju da je on bio vladar koji nije prihvaćao tuđe mišljenje niti je smatrao da čini pogreške u načinu na koji vlada. On jest bio dobar obiteljski čovjek koji je volio svoju ženu i djecu, ali je kao političar bio grozan - mišljenja je Robert Service, profesor Sveučilišta u Oxfordu koji je prošle godine objavio knjigu “Posljednji car: Nikola II. i Ruska revolucija”.
Profesor povijesti na sveučilištu u Sankt Peterburgu Boris Kolonicki kaže da i danas nema konsenzusa u društvu, niti među ruskim povjesničarima o caru Nikolaju II..
- Nije bio dobar političar. Nije htio reforme, bio je uvjereni monarhist. Htio je biti autokrat, ali nije imao karakter autokrata. Javnost često misli da je car bio "glupan", ali nije tako. Nije bio budala. Bio je neobično rezerviran čovjek, kojem je obitelj bila na prvom mjestu - kazao je Kolonicki.
Većina povjesničara slaže se da car Nikolaj i carica Aleksandra, pod čijim je velikim utjecajem bio, nikako nisu bili sposobni vladati tolikim carstvom. Car je bio neodlučan i nije shvaćao, nije vidio kad je opasnost bila pred njim. Ili jednostavno nije želio vidjeti ogorčenje i nezadovoljstvo vojske, političara, vlastitog naroda.. Nije shvaćao da stvari treba mijenjati. Nikolaj jest bio topla osoba, dobar otac, dobar muž, ali te kvalitete nikad nisu bile važne kod upravljanja zemljom.