Križana sam upoznala kad je došao u Zapruđe jer nije ovdje odrastao. Jučer sam dobila poruku od njegovog prijatelja: "Suze mi same idu, Helena, bucko nam je svima ušao pod kožu, primili smo ga kao da je naš od rođenja. Jednostavno je imao ono nešto". I to je stvarno istina. Zapruđe ima taj jedan starozagrebački kult prijateljstva koji se zadržao i u ovo vrijeme, gdje se njeguju odnosi iz osnovne škole. Križan je od prvog trenutka ušao u taj zatvoreni kruh kojeg stvaraju desetljeća zajedničkog iskustva. Kao da je bio dio nas oduvijek, rekla nam je Helena Šunjić, prijateljica Križana Pavića (37) koji je u noći na ponedjeljak preminuo od komplikacija nakon što je obolio od korona virusa.
Prema svemu sudeći, bio je druga najmlađa žrtva korone u Hrvatskoj.
- Onaj dan kad je umro nisam imala snage pisati. Jednostavno nisam imala snage pokrenuti psrste na tipkovnici. Samo sam objavila njegovu smrt na kvartovskoj grupi i zamolila ekipu da se oprostimo od njega paljenjem lampaša ispred Cottona jer nećemo moći na sprovod radi korone. Uputila sam se prema centru kad je pao mrak i ostala u šoku... Gomile lampaša, gomila ljudi, mole se, pale svijece u tišini. Slomilo me. Toliko mlad život otišao tako naglo i nepravedno. Tek sam tada postala svjesna tko nas je napustio - dodaje prijateljica Helena.
- Dok dok sam stajala tamo kod paljenja lampaša prilazi mi prijateljica u suzama i kaže: "Zamisli, znao je da volim Đavole i Nenu Belana. I ove godine ja ga pozvala na ručak za rođendan, i frajer mi dođe sa Nenom Belanom!" Eto, samo da razveseli ljude, da napravi nešto za druge - ispričala nam je Helena.
U grupi "Zapruđanci na Facebooku" koju Helena administrira i drugi su svjedočili o omiljenom vlasniku kafića Cotton.
- Prijateljica i ja sjedimo u kafiću do Križanovog, susjednom, on ulazi s prijateljem sav sretan. Prvi put u životu je, iz zezancije, ubacio novce na voćkice i osvojio. Vidio nas je da sjedimo u kafiću i morao nas je doći počastiti. Mi govorimo: "Ma ne, hvala, taman smo naručile", a on kaže: "Pa dobro, kaj, onda vam plaćam to!" - napisala je jedna članica grupe.
- Susjed mi je cijeli život. Prvo kao društvo mojih roditelja kasnije kao poznanik, prijatelj, zbog velikog kruga istih ljudi s kojima smo se družili. S njegovim najmlađim bratom sam išla u školu. Često nam je dao da se naše mlađe društvo provodi u obiteljskom restoranu. Prolaze godine, tako se društvo s kvarta preselilo u Novi Zagreb, njegov kafić postao je opet centar okupljanja svih generacija. Kad sam se vratila u Hrvatsku, ostala sam trudna, a on kao da nije prošlo pet godina da me nije vidio svejedno bi svaki dan bi pitao kad ću roditi i kako sam. Kao da nema tog generacijskog jaza gdje je nekad pazio na mene i svog mlađeg brata. Vragolan u duši, ali srce puno ljubavi za sve - napisala je druga.
I drugi su pisali lijepe stvari o Križanu.
- Nisam poznavala čovjeka, ali evo, jedan simpatičan susret. Tek sam se doselila u kvart, renovirala sam stan. I jedan dan, pijem kavu u Cottonu i zabuljim se u one njihove ogromne žarulje. Pomislila sam: "E, to želim doma!" I pitam konobara zna li gdje su kupljenje, a u tom trenutku dolazi simpatičan vlasnik i kaže: "To sam ja sebi naručio. Koliko komada vam treba? Sad ćemo odmah naručiti!"
- Teško je izdvojiti situaciju koja bi nadmašila sve ostale, ali jedna mi je ostala u posebnom pamćenju. Uobičajeno kvartovsko društvo, sjedimo u Cottonu, vjerojatno neki petak, nakon radnog tjedna. Naši klinci, ne možeš ih uhvatiti pogledom, priča se, družimo se i usput pratimo njihov trk. No odjednom nekako sve utihne. U sekundi. Gdje su? Ustanemo jedan po jedan, gledamo simo pa tamo, iza ugla, a kad ono... Križan sjedi s njima na terasi tik do Cottona i časti ih sve toplom čokoladom. Što reći! Netko je rekao "ode ljudina", i bio je u pravu.
- Organizirao nam je jedrenje, sve riješio, obavio dućan, klopa, cuga, led... Ma sve! Otišao je dan ranije na more, preuzeo brod i napunio frižidere da sve bude hladno kada mi dođemo ujutro. I tako mi krećemo u 9, a on još nosi pečenog odojka kojeg je naručio negdje da bude spreman u 9 ujutro? Tko jede vrućeg odojka u 9 ujutro?! Križan i Zapruđanci. Na brod je donio najfinije čaše za vino, kaže, ne budu njegovi frendovi pili vino iz plastike. I tako unedogled.
- Ono čega se zadnje sjećam o njemu je da se jako bojao korone. Prije nekih mjesec, dva, sjedila sam s prijateljicom kod njega u kafiću. Prišao nam je s maskom kad smo izlazili i pitao: "Cure, je l' se bojite vi korone? Pazite se, molim vas, ovo nije zezancija". To mi cijelo vrijeme prolazi kroz glavu, kao da je znao da će ga pokositi. Baš je pazio i na sebe i na goste.