Prije nekoliko desetljeća Arsen Dedić pjevao je o “lijepim provincijalkama”, brucošicama koje se “probijaju kroz prvu rujansku maglu” oko Novske “slavonskim i bosanskim vlakovima” ili Marjanom iz Dalmacije stižu u neodoljivu zagrebačku jesen, “sa svojom tihom vjerom u poeziju, sa svojom potrebom da idu na koncerte...”.
Puno se toga od onih vremena, u kojima se čak i Perković pored Knina prošvercao u antologije lirike, promijenilo. Vlakova koji stižu u Zagreb sve je manje, koncerti više nisu kao nekad, a “tiha vjera u poeziju” posve je iščezla. Dvije žene iz provincije o kojima govori ova priča, Josipa Rimac i Gabrijela Žalac, umjesto lirskih pjesama orijentirale su se na prozaičnije stvari.