Na željezničkim postajama u istočnoj Slavoniji, uz djelatnike HŽ-a, svakodnevno borave i psi. Lutalice o kojima se prometnici i skretničari nesebično brinu čekaju na udomljavanje.
Na krajnjem istoku zemlje, na željezničkoj postaji Spačva, čekao nas je Zvonko Ažić (59), prometnik vlakova. Dok smo se automobilom približavali stanici, Zvonko nam je mahao.
Kolege su opušteno čavrljali, ali moju pozornost u tom trenutku najviše je privlačio crni čupavi repić koji je veselo stajao u zraku kraj Zvonka i mahao. Kad smo se približili, iza Zvonkove noge izašao je Garo, crni mješanac, kako Zvonko kaže, svega i svačega.
- Garo je šef, on je glavni. Predobar je pas, obožavam ga. Već prepoznaje zvuk motora mojeg auta. Kad mu nešto pričam, gleda me u oči. Velika je maza - glasom punim ljubavi priča nam Zvonko. U Spačvi radi zadnjih šest godina. Od prvog dana s njim je i Garo.
- Dao sam mu malo hrane, podijelili smo porciju i od tada smo nerazdvojni - prisjeća se Zvonko. Cijelu Zvonkovu smjenu Garo provodi s njim. Leži pod borom, uživa i, kako Zvonko ističe, pogledom ispod obrva moli ga za još koji zalogaj.
Zvonko priznaje da mu ponekad, kad odlazi doma, dođe teško. Garo tad trči pred njegov automobil, laje i ne da mu otići.
Kraj stanice Spačva nalazi se hladnjača u kojoj lokalni lovci pohranjuju meso ulovljenih životinja. Tim mesom često i počaste pse. Tu je i zgrada pilane.
Piljevina je psima omiljeno mjesto za valjanje. Uz Zvonkova mezimca Garu, u Spačvi žive i drugi mješanci - starija kujica Lisica, sramežljivi Žućo, samozatajna Curica i klempavac Tužni.
- Za Lisicu pretpostavljamo da je od nekoga iz sela, ali dolazi ovdje na druženje. Curica je glavna zvijezda, oko nje se muški tuku - objašnjava Zvonko. Zanimalo me je li pas Tužni i karakterom tužan.
- Ma ne. On je jako veseli i razigrani pas, ali ima tu nekakvu tužnu facu. Po tome je dobio ime - govori nam Zvonko istodobno mazeći psa.
- Odakle taj suživot pasa i željezničara - upitala sam.
Ivan Škrobo (55), šef kolodvora na području između Vinkovaca i državne granice, odgovara mi kako je to zapravo prirodna simbioza.
- Ujutro prvo dolazi prometnik vlakova pa psi znaju da kreće klopa - ostaci od ručka i večere dan prije. Nekad su ljudi na željezničkim postajama radili od 0 do 24 i ne bi smjeli zapati. Bilo je lakše izdržati sa psom. Isto tako, psi su se tu uvijek mogli sakriti od kiše. Skromni su vam oni, traže samo hranu i društvo - priča nam Škrobo.
U Spačvi radi još jedan prometnik, Zvonko Zelenika (60). Njemu su svi psi jednako dragi, nema svojega ljubimca kao njegov kolega imenjak.
- Uvijek nas gledaju i žicaju hranu. Svi su odlični, super se slažemo. Ne volimo jedino kad idu na prugu dok vlak prolazi - priča nam Zvonko.
Uz smijeh se prisjeća situacije kad je Žućo nedavno doslovno zaustavio teretni vlak. Sjedio je nasred pruge i vozač je zaustavio vlak kako ga ne bi pogazio. Jednom su psi lajali na djevojku koja se od straha popela na drvo. Morala je zvati strojovođu da joj pomogne sići. Nekad psi, veselo nam pričaju prometnici, znaju nanjušiti i migrante, koji se često zateknu na graničnom prostoru.
Do prije dva tjedna u Spačvi je bilo čak dvanaest pasa, ali većina je udomljena.
O udomljavanju se brine veterinarska terenska tehničarka Ljilja Maroševac (47). Uzima ih k sebi u azil. Nju smo zatekli petnaestak kilometara dalje, na željezničkoj postaji Drenovci, na tromeđi između Hrvatske, Srbije i BiH.
- Žalosti me što ih je toliko. Ljudi ih najčešće ostavljaju kad dođe vrijeme cijepljenja. Češće napuštaju ženke, pogotovo ako su skotne - priča Ljilja.
Ona pse čipira, čisti od parazita, cijepi i na kraju udomljava. Odaziv na udomljavanje, priznaje, mogao bi biti veći.
Dok mi priča o problemima i mnogim strašnim slučajevima napuštenih pasa s kojima se susrela, oko moje noge veselo obilazi mješanac Blento.
- Za željezničare je Blento, a za policiju Nosonja. On dočekuje i ispraća vlakove. Došao nam je sa šest mjeseci i već dvije godine je s nama. Više pozornosti obraća na vlakove koji odlaze jer putnici nose šunku i kulen. Svi dođemo i prođemo, ali on ostaje - priča nam prometnik Nikola Agilić (55) dok mazi svojega ljubimca.
Blento se najviše voli maziti običnom metlom. Šapicom me neprestano dirao po nogama kako bih obratila pozornost na njega.
- Baš je umiljat - prokomentirala sam.
- Ma on vam je zlatni pas. Bečka škola, distrikt Brčko - kroz smijeh je zaključio Nikola.