Najteže su situacije kad se pod hitno mora odvojiti dijete od roditelja zbog zlostavljanja ili zanemarivanja. To je iznimno stresno, roditelji se protive, djeca plaču. Nema šanse da nakon toga zaključate u 15 sati vrata ureda, odete svojoj obitelji i više o tome ne mislite.
Ispričala nam je to Katarina Svetac (41) iz Dubrovnika, koja 12 godina radi kao socijalna radnica. Katarina je, kao i njena kolegica s Paga Blanka Brajnović (34), šokirana nedavnim ubojstvom socijalne radnice Blaženka Poplašen (50). Nju je u Centru za socijalnu skrb u Đakovu pištoljem ubio Andrija Drežnjak. Nakon njenog ubojstva održan je i prosvjed u Zagrebu.
- Nasilje je svakodnevica u našem poslu. Klijent me jednom zaključao u uredu i iskopčao mi telefon kako ne bih mogla zvati pomoć. Drugi put je kolegicu i mene, dok smo bile u uredu, muškarac izvana gađao ciglom - ispričala nam je nakon prosvjeda Vesna Kanceljak iz Centra za socijalnu skrb sa zagrebačke Trešnjevke.
Katarina Svetac kaže da su u posljednje vrijeme više izloženi agresiji korisnika, ali i javnosti.
Ona je dugogodišnja socijalna radnica koja nam je detaljno opisala s čime se sve susreći socijalni radnici, što doživljavaju na terenu, a što od sustava.
- Na poslu doživljavamo svašta i lijepe i teške trenutke. Korisnici nezadovoljni rješenjima ne štede nas svakojakih verbalnih uvreda, a ponekad i prijetnji. Jedan od razloga njihova nezadovoljstva su njihova očekivanja koja se razlikuju od onoga što je Centar dužan i što može napraviti. Sva naša postupanja su regulirana zakonom - priča nam Katarina.
U Centrima se donose odluke na temelju multidisciplinarnih stručnih procjena (soc.radnik, psiholog, soc.pedagog, pravnik). Da se želim baviti nekim humanističkim područjem znala je nakon srednje škole pa je pri Pravnom fakultetu u Zagrebu upisala Studij socijalnog rada.
- Znala sam da je posao težak čim se radi s ljudima, ali nisam točno znala s čime se sve bave i nose socijalni radnici. No tu sam i nisam odustala - kaže nasmijano.
Poslovnu karijeru započela je upravo u dubrovačkom Centru za socijalnu skrb (CZSS), pa je radila kao koordinatorica udruge za osobe s intelektualnim teškoćama i u dječjem Domu Maslina da bi se prije četiri godine vratila od kuda je i krenula u CZSS. Ispričala nam je i što joj najteže pada na poslu.
- Nikad nisam doživjela pokušaje fizičkog napada, a najteži su mi slučajevi žurne mjere izdvajanja djece iz obitelji, kada je jedino na taj način moguće zaštiti dijete. To su teške situacije za roditelje, djecu, ali i nas. Radi se o ekstremnim slučajevima gdje se pod hitno mora odvojiti dijete zbog zlostavljanja, zanemarivanja i drugih teških kršenja djetetovih prava. Tada ne idemo sami obiteljima već uz pratnju policije, moram istaknuti jako dobru suradnju sa policijom. Bude iznimno stresno, roditelji se protive, djeca plaču. Nema šanse da nakon toga zaključate u 15 sati vrata ureda, odete svojoj obitelji i više o tome ne mislite - rekla je.
Imam svoje metode nošenja sa stresnim situacijama. Nakon teških slučajeva obično se čujem s kolegama pa čak i nakon posla kako bi se međusobno osnažili i dali si podršku. Problem je što nemamo supervizore koji bi nama pomogli nakon stresnih situacija. No njezin posao ima i onu ljepšu stranu zbog kojeg to i voli raditi.
- Najljepši trenuci su kada nakon naše intervencije i pomoći roditelji promijene svoje ponašanje u ponašanje koje ne šteti djetetu, a takvih je obitelji puno - priča Katarina.
Ističe da nije samo problem kada imaju nezadovoljne korisnike, nego svi nedostaci u sustavu koji ih ograničavaju u mnogočemu.
- Opsežan je opis poslova koje radimo, od postupaka obveznog savjetovanja roditelja prije razvoda braka gdje se dogovaraju o načinu komunikacije, ostvarivanju kontakata s oboje roditelja, alimentacije, komunikacije pa do postupaka zaštite prava i dobrobiti djece kada su njihova prava i potrebe zanemarene u vlastitoj obitelji, poslovi udomiteljstva, posvojenja, maloljetnika s problemima u ponašanju itd. Po mom mišljenju imamo mnogo problema u sustavu - kaže Katarina te detaljno opisuje te probleme:
"Nedostaje nam stručnjaka, prevelik je broj ovlasti Centra, prevelika administracija. Iznosi materijalnih davanja socijalnih pomoći su iznimno niski (800 kuna po osobi za samca). Nemamo dovoljan broj smještajnih kapaciteta za djecu i odrasle, npr. na području Dubrovačko-neretvanske županije samo je jedna ustanova za psihički oboljele odrasle osobe sa smještajnim kapacitetom za 60 korisnika tako da su korisnici smješteni diljem Hrvatske.
Na našem području je udomiteljstvo nerazvijeno. Zakonske obveze su prevelike te nisu u skladu s mogućnostima u praksi, npr. Zakonska obveza obilaska djece i odraslih koji su smješteni 4 puta godišnje. Ponekad se dogodi da pošaljemo zahtjev za smještaj djece u udomiteljsku obitelj na sve Centre u RH i od svih dobijemo odgovor kako mjesta nema.
Nedostupnost potrebnim edukacijama i stručnim skupovima (najčešće su u Zagrebu ili okolici). Potrebni su nam supervizori koje nemamo. Nedostaje nam voditelja mjera podrške roditeljima. Da pojasnim radi se o stručnim izvršiteljima koji pružaju stručnu pomoć i podršku roditeljima u ostvarivanju skrbi o djetetu, koji svaki tjedan ih trebaju obilaziti i raditi na slučaju za 400 kuna mjesečno naknade.
U razgovorima s kolegama iz drugih centara i ustanova shvatila sam da dijelimo isti osjećaj, a to je da nemamo podršku i zaštitu resornog Ministarstva. Osjećamo kako Ministarstvo nema povjerenja u stručnjake na terenu. Nedostatak i nedostupnost usluga. Primjerice za roditelje savjetovanje, nedovoljan broj stručnjaka za djecu npr. psiholozi, logopedi, nema usluga podrške za psihički oboljele koje se pružaju u domu osobe.
Naš Centar je nepristupačan korisnicima jer se nalazi u Starom Gradu. Stranke nisu u mogućnosti poštivati obveze dobivene od centra npr. doći na savjetovanje zbog prometne izoliranosti (ruralna područja, otoci) i visokih troškova prijevoza."
Uz sve te nedostatke moraju raditi na konkretnim slučajevima, surađivati s drugim resorima, izlaziti na teren, zadovoljavati opsežnu administraciju...
- Naš korisnik nije samo 'naša briga' nego je vezan i za druge resore u sustavu poput zdravstva, obrazovanja, pravosuđa, policije i svi oni moraju raditi na prepoznavanju odgovornosti jer ne može korisnik biti prepušten samo socijalnoj službi. Zbog toga je neophodna kontinuirana edukacija stručnjaka i iz drugih sustava u području zaštite prava i interesa djece, nasilja u obitelji, psihički oboljelih osoba, potrebno je unaprijediti suradnju između sustava koja će se graditi na međusobnom uvažavanju i povjerenju te da svaki sustav u svom području djelovanja pruži korisniku maksimalnu zaštitu i podršku, da svaki sustav prepoznaje svoju ulogu u zaštiti korisnika te preuzme i odgovornost za svoj dio djelovanja. Ako bilo koji od resora ne odradi svoj dio posla kako treba eto problema - kaže Katarina. Nakon tragedije u Đakovu gdje je korisnik ubio svoju socijalnu radnicu i teško ranio njezinog kolegu, kaže Katarina da nema djelatnika koji se u tim trenucima nije zamislio. Svim je, vjeruje, prošla ista misao glavom 'to sam mogla/o biti ja'.
- U posljednje vrijeme smo više izloženi agresiji od strane korisnika, ali i javnosti. Stavlja nam se na teret krivnja za životne situacije u kojima ne snosimo odgovornost. Tome pridonosi i senzacionalističko izvještavanje u medijima koje kao takvo šteti najviše našim korisnicima, a to vidimo mi koji direktno radimo s njima. Mislim da jedino svi zajedno - ujedinjeni stručnjaci u sustavu (soc.radnici, psiholozi, pravnici, soc.pedagozi...), strukovne udruge, komore i Ministarstvo mogu nastaviti mijenjati i poboljšavati sustav zajedničkim djelovanjem i akcijama koje će u konačnici poboljšati status naših korisnika i djelatnika – zaključila je Katarina.
'Svima se može dogoditi Đakovo'
Socijalna radnica iz Dubrovnika Katarina Svetac (lijeva fotografija) kaže da je nakon tragedije u Đakovu svima koji rade taj posao prošla ista misao glavom: 'To sam mogao/la biti ja'.
- Ne možemo izbrisati činjenicu da je naša kolegica Blaženka izgubila život na svom radnome mjestu, da je cijeli slučaj tragedija za sve nas i ne možemo vratiti vrijeme. Naš život ne štite na radnome mjestu nego štite imovinu - kaže nam Blanka Brajnović, koja radi na Pagu (desna fotografija).
Opisala je i kako izgleda njezin posao na otoku.
- Na prvu dojavu izlazim sama na teren te radim procjenu potreba da li je potrebna policija i postupanja drugih institucija što predstavlja rizik jer idem sama te ne znam s čim se mogu susresti – priča nam socijalna radnica Blanka Brajnović pokušavajući nam dočarati samo neke situacije u kojima njihov posao nije nimalo jednostavan.
S ljudima kojima je potrebna pomoć radi sedam godina, a posljednje tri je na Pagu. Upravo je ona bila prva socijalna djelatnica koja se susrela s obitelji čiji je otac bacio djecu s balkona. Njezin posao je bio da obiđe obitelj, a nakon toga nadređenima proslijedi slučaj što je i napravila. Ostalo je preuzeo zadarski Odjel za djecu i mladež.
U trenucima kada su medijima buktjeli detalji užasnog očevog čina, pisalo se kako socijalnu radnicu na Pagu nije bilo moguće dobiti i da je ured zatvoren.
- Ne smijem komentirati konkretan slučaj no to što se pisalo da me nema zaista nije bila istina. Od 2016. sam predstojnica u Centru za socijalnu skrb Zadar-Podružnica Pag. Radim na pola radnog vremena kao socijalni radnik, a na pola radnog kao predstojnica podružnice Pag. Iz Zadra putujem svaki dan no to je ništa naspram Gospića gdje sam prije toga radila. Inače imam oko 280 korisnika koje vodim. Obično sam utorkom i petkom na terenu, a ostalo vrijeme odrađujem sve što treba u uredu. Na žalost ne mogu biti na dva mjesta u isto vrijeme - pojasnila nam je Blankica.
Ujedno opisuje kako je raditi taj posao.
- Posao socijalnog radnika je izuzetno zahtjevan. Izloženi smo da nam se korisnici obraćaju na neprimjeren način zato što im je pravo ukinuto ili ne ispunjavaju uvjete na priznavanje prava u sustavu socijalne skrbi. Priznavanje prava u sustavu socijalne skrbi ostvaruje se temeljem Zakona o socijalnoj skrbi i Obiteljskog zakona. U radu se prije svega vodimo zaštitom prava i interesa djece te dobrobiti svakog pojedinca i obitelji u društvu. Reagiramo na prijave institucija, pojedinaca te anonimne dojave, izlazimo na teren te štitimo žrtve nasilja i smještavamo u skloništa za žrtve nasilja - priča Blankica koja sama pokriva područje od 200 kilometara kvadratnih.
- Jedina sam zaposlenica od stručnih radnika koji je nadležan za područje od mjesta Miškovići do Kolanjskog Gajca te uključuje pripadajuće općine, Pag, Povljana i Kolan. Teritorij općine Pag je 133,33 km2, općine Kolan 28.85 km2 i općine Povljana 38,24 km2 ukupno 200,42 km2 površine. Suradnja s općinama je dobra te idemo ka tome da u budućnosti i dalje radimo na dobroj komunikaciji i postizanju i ostvarivanju zajedničkih ciljeva. Jedan od tih ciljeva je novi prostor za rad i djelovanje socijalnih radnika u Podružnici Pag te je cilj realizacija uređenja novog prostora Centa za socijalnu skrb, prostor nekadašnjeg suda u Pagu - priča Blankica.
Kako je jedina ondje stručna djelatnica, dobro zna koji su lokalni problemi ovog zanimanja.
- Na otoku nažalost nema razvijenih socijalnih usluga kojima bi se koristile obitelji i kućanstva u potrebi. Pomoć u kući, jedna od socijalnih usluga koja je hvale vrijedna za jedan otok za staro stanovništvo koje prevladava ne postoji, a imamo problematiku da stare i nemoćne osobe koje ne žele ići na smještaj, u njihovim domovima nema tko obilaziti, skuhati im, okupati ih, počistiti kuću. Ne postoji usluge za pomoć obiteljima s djecom s teškoćama u razvoju nego roditelji su primorani djecu voditi na vježbe u grad Zadar ili se orijentiraju prema Zagrebu ili Rijeci. Nije razvijena mreža udomiteljstva te nema na otoku Pagu kapaciteta za smještaj starih i nemoćnih osoba u udomiteljske obitelji ili domove koji imaju sklopljen ugovor s nadležnim ministarstvom – objasnila je.
S jedne strane socijalni radnici se bore s tromom sustavom i međuresornom suradnjom, a s druge s često nezadovoljnim i ponekad agresivnim korisnicima.
POGLEDAJTE VIDEO: