Nakon smrti diktatora Fidela Castra Kubi predviđaju korjenite promjene. No ta izolirana otočna država nezaustavljivo se počela mijenjati i ranije. Slika Kube kao raja za zapadnjake prepune šuškavih dolara, gdje se na ulici pleše salsa, a mojito se slijeva u potocima uz dim cigare, iščeznula je i prije Castrove smrti i otvaranja prema SAD-u.
Prije osam godina prvi sam put posjetila taj “socijalistički raj”. O politici se nije pričalo, slike obitelji Castro visjele su u svakoj kući, a lokalno stanovništvo bilo je sretno što ima dovoljno novca da preživi, neopterećeno čudima moderne tehnologije, poput mobitela i interneta.
Sve se nezaustavljivo mijenja
Na ulicama Havane bilo je puno više sirotinje, a čim se izašlo iz glavnoga grada, jasna je bila bijeda ostatka zemlje. No sjećanja na Kubu koju sam ponijela sa sobom 2008. uvelike se razlikuje od one koja me je dočekala prošlog prosinca. Čim se siđe s aviona, jasno je da su stvari u samo nekoliko godina postale potpuno drugačije. Radnici na šalterima su, kao i svi birokrate svijeta, namrgođeni i nervozni. U čekaonicama ima desetak duty-free shopova.
Internet i ostala čuda tehnologije
Prije nekoliko godina tu je bio kioskić s cigarama i to je to. Ispred zračne luke horde taksista čekaju turiste, a i iznajmljivači stanova, koji neodoljivo podsjećaju na naše dalmatinske bakice sa zimmer frei natpisima, vrebaju goste koji nemaju smještaj. Dok nas taksist vozi do hotela koji smo nasreću, jer u centru Havane se jedva diše zbog ispušnih plinova, izabrali u Kohlyju, dijelu grada koji je u poluprašumi, tipka po smartphoneu. Ti ljudi do prije nekoliko godina nisu imali mobitele, a sad imaju najnovije modele pametnih telefona. Stigao je internet, postao je široko dostupan i izazvao nevjerojatnu pomamu. Deseci Kubanaca svakog dana kampiraju kraj hotela i restorana koji imaju wi-fi kako bi ulovili signal i razgovarali s prijateljima ili surfali preko svojih telefona. Internet se plaća 1 CUC (oko 1 euro) za pola sata, a ako se u obzir uzmu njihove plaće, koje u državnim službama iznose svega 50-ak dolara, čovjek se zapita kako si oni to mogu priuštiti. E, pa svaki Kubanac ima još neki posao sa strane. Većinom taksiraju i biti taksist na Kubi je najbolji posao. Pogotovo ako imate američki oldtimer u kojem je vožnja i duplo skuplja nego u staroj Peglici. No iako je Kuba poznata upravo po oldtimerima, koje popravljaju kako znaju i umiju, sve više ima i novih automobila azijske proizvodnje. U Havani nitko ne hoda. Ako prođete pješice nekoliko koraka, zaustavit će vas nekoliko taksija, ali i nekoliko ljudi s privatnim automobilima i nuditi vožnju. Gledaju vas kao osmo svjetsko čudo ako im kažete da se jednostavno želite prošetati. Cijela se zemlja, vidljivo, okrenula turizmu. Organiziraju se ture razgledavanja autobusima na kat, a turistima se sve pokušava prodati i nekoliko puta skuplje.
Besplatno školstvo i zdravstvo
Zemlja je evidentno u velikoj tranziciji. Dok se otvaraju prema Zapadu, promjene dolaze naglo. I dalje imaju besplatno obrazovanje, s nevjerojatno visokom pismenošću koja se kreće oko 98 posto. Svaki građanin ima besplatnu hranu i odjeću (uniformu) dok god se želi obrazovati. Imaju besplatno zdravstvo, koje je nedavno izbacilo i cjepivo protiv raka pluća, čiju recepturu, navodno, zbog njegova čudotvornog učinka žele preuzeti međunarodne farmaceutske kompanije. Imaju i magični Vidatox, lijek protiv raka od otrova vrste škorpiona koji se prodaje kao homeopatski pripravak.
Mnogi tvrde da im je spasio život i za Kubance stoji oko 13 eura, a za turiste oko 170 eura. Liječnička usluga je u državnim bolnicama besplatna i za Kubance i strance, s iznimkom što stranci moraju platiti prepisane lijekove. Kubanci i dalje dobivaju mjesečnu listu s detaljno proračunatim količinama hrane koju mogu kupiti u trgovinama za domaće stanovništvo po simboličnim cijenama, no rastu i shopping centri, u kojima su cijene nenormalno visoke čak i za zapadnjačke prihode.
Raste privatan biznis
Tko želi kupovati nešto što mu nije neophodno za život, platit će to papreno. Dosta Kubanaca se okrenulo privatnom biznisu. Veliki dio zarađenog novca daju državi, ali mogu sami kreirati cijene, pa automatski više zarađuju, pogotovo od turista. No smiješno, negoduju što državi moraju plaćati porez. Dobro žive i od iznajmljivanja kuća. Najpoznatiji izvozni proizvod su im cigare, i iako cijena jedna Cohibe stoji 20-ak dolara u trgovini, na ulici ih prodaju gotovi svi, kunući se u njihovu kvalitetu. Dokaz da je Castrova čizma popustila bila je i činjenica da se o politici govorilo na svakom uglu. Amerika se počela otvoreno veličati i kovati u nebesa, dok se o vlasti govori da je “takva kakva jest, ali da stanovnici imaju sve više mogućnosti”. Prije je dovoljan razlog za pritvaranje bio ako nisu u kući na vidljivu mjestu imali Fidelovu sliku. Prošle se godine o njemu govorilo kroz legende, kao o starom revolucionaru, koji živi u svom ljetnikovcu nedaleko od Havane. Priče o njemu podsjećaju na one o Djedu Mrazu. Prije samo sedam godina mnogo se polagalo na stegu i dojam vojne države bio je očit na svakom koraku. Uredni, ispeglani vojnici čuvali su sve državne zgrade. Danas ima mnogo manje vojske, a i čini se kako je tu tek pro forma. Slika mladog vojnika u Muzeju revolucije koji se dosađuje i hoda uokolo mašući neinteresirano pendrekom i tipka po mobitelu nešto je što je donedavno bilo nezamislivo. Promjene ulaze i u državne institucije. U Muzeju revolucije, u kojem je, osim veličanja revolucionara, posebni kutak bio posvećen Castrovim međunarodnim odnosima, gdje je cijeli zid bio posvećen prijateljstvu s Titom i ostalim vođama Pokreta nesvrstanih, misteriozno je nestao. “Muzej se obnavlja”, rekli su nam. Obnavljanje znači da je maknut cijeli dio od 1990. pa do danas. Doduše, ostao je poznati Zid kretena, u kojem karikaturama ismijavaju oba Busha, Reagana i Batistu, ali je skriven u hodniku i ne dominira muzejem kao prije. A Kubanci, i oni su osjetili slast novca. Postali su neljubazniji, nema više glazbe na ulici, osim možda među tinejdžerima, no oni sad plešu uz zapadnjačke hitove koje puštaju na svojim tabletima. Zabava je postala rezervirana za klubove, no pravi kubanski duh neobavezne zabave još se može osjetiti kasno navečer, kad more ljudi preplavi poznato havansko šetalište Malecon, gdje se pije, pjeva i pleše uz zvuke valova.
Fascinantno, svi su “zaboravili” engleski. Čim shvate da ste turist, govore isključivo španjolski, vjerojatno kako bi opravdali “nesporazume” s previsokim cijenama, ako se odlučite pobuniti. Zbog ugodne tropske klime cvjetaju i resorti za strance, koji su u stranom vlasništvu i koji su puni cijele godine. Najpoznatiji je Varadero, poluotok koji je prije bio odijeljen naplatnim kućicama i u koje domaće stanovništvo nije imalo pristupa, no danas dolaze slobodno, plaćajući tek sitnu taksu za ulazak. Gradovi uz obalu prepuni su kuća za iznajmljivanje, a na svakom se koraku nešto gradi i obnavlja. Sigurnost je u zemlji na zavidnoj razini, posebno ako se uzme u obzir kakvo je stanje u ostatku Srednje i Južne Amerike. U Havani možete mirne duše šetati navečer, bez prevelikog straha od pljački ili prepada razbojnika.
Prošlost s razglednica
Iako uvelike više nije ono što je nekad bila, Kuba je i dalje neobična i zanimljiva zemlja, prepuna suprotnosti, u kojoj komunizam na izdisaju još uspijeva nekako funkcionirati, dok u nju sve više prodire zapadnjački stil života. Kuba s razglednica, na kojima se gizdaju raskošne mulatkinje odjevene u šarene haljine i mršavi muzičari s cigarama u ustima, uvelike je nestala. Ali i dalje je to oaza za bijeg od informatizirane stvarnosti i otuđenosti koja taj karipski otok nije zahvatila u potpunosti. Barem ne još.