Sjećate se kad je Zoran Milanović objavio da neće izaći na zadnje parlamentarne izbore, pa zbog toga na izbore nije izašao ni dobar dio birača ljevice, pa je HDZ onda odnio uvjerljivu pobjedu?

Sjećate se kad Zoran Milanović nije pozvao predsjednika SDP-a, odnosno lidera oporbe, na svoju inauguraciju na Pantovčaku?

Sjećate se kad je Zoran Milanović, na odlasku sa čela SDP-a, rekao da su birači ljevice "nježne biljke" kojima smeta svaka malo teža riječ ili kiša pa da ne izađu na izbore?

Sjećate se kad Zoran Milanović nije htio reći da je ljevičar, već je vrludao oko toga da je on liberal, kalvinist, moderni socijaldemokrat, ali zapravo je čitavo vrijeme bio sljedbenik Franje Tuđmana?

Šute i trpe

I opet, ta liberalna, progresivna ljevica, njezine stranke kao i njezini birači, godinama se nalaze u talačkoj krizi sa Zoranom Milanovićem. Šute, trpe, toleriraju, nemušto opravdavaju, nesposobni da prerežu te spone koje ih vežu uz osobu koja je zapravo monopolizirala, a onda i demontirala ljevicu. 

Šutio je SDP tada, šuti SDP i danas, zajedno s Možemo! i drugim strankama koje bi trebale predstavljati liberalnu ljevicu, dok Milanović otvoreno, nesputano, besramno sramoti ljevicu i agitira na strani nacionalističke, konzervativne, klerikalne desnice.

Jučer su se Peđa Grbin i Sandra Benčić, nakon velike prozivke u javnosti i s mnogo dana zakašnjenja, očitovali o Milanovićevim izjavama u vezi Srebrenice, Aleksandre Zec, ali i veza s Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem. Bilo je to nevoljko, neostrašćeno, neuvjerljivo, kao da se obavlja formalnost, pazeći da se pošalje poruka, ali da se ne dotakne Milanovića.

Liberalna, progresivna ljevica i dalje misli da je Zoran Milanović njezin predsjednik i njezin politički saveznik. 

Ne napada HDZ

Misle da im koriste predsjednikovi napadi na Andreja Plenkovića i rat s Marijom Banožićem, ne shvaćajući da su svi ti topnički napadi zapravo lansirani s desničarskih kota. Milanović ne napada HDZ, zapravo samo ga je jednom napao u zadnjih pola godina, i to oko zapošljavanja u Karlovcu koje je vidio na televiziji. 

On ratuje samo s Plenkovićem, kao što s njim ratuje i Most, suverenisti, populisti, živozidaši, klerikalci, konzervativci.

Milanović je nedavno rekao da je on predsjednik Hrvata u BiH, mnogi ga smatraju neformalnim predsjednikom Mosta, ali on nikako nije predsjednik hrvatskih ljevičara, progresivaca, liberala.

To je najveća laž koju je Milanović prije petnaest godina prodao SDP-u, vodio SDP iz poraza u poraz, ostavio SDP na razvalinama frakcijskih ratova, financijskog bankrota, ideološkog i političkog vakuuma, stranka nakon Milanovića podsjeća na Pripjat nakon Černobila.

Pustoš, radijacija, kontaminacija - mutacija.

Zamka za birače

U istu zamku padaju i birači liberalne ljevice, naročito sljedbenici koji njeguju prema Milanoviću istu onu slijepu, nekritičku idolatriju kakvu su desničari njegovali prema Kolindi Grabar Kitarović. Oni navijaju za njega kad se iživljava na Banožiću i Plenkoviću, šute kad on pljuje po ljevičarima, udrugama, ženama, kritičarima, kao i kad govori o Srebrenici, Dodiku ili Aleksandri Zec.

I ne obaziru se na činjenicu da Milanovića istodobno podržavaju, za njega navijaju i njime se oduševljavaju oni s krajnje, nacionalističke, konzervativne desnice.

Jer su žrtve talačke krize.

Ljevičari praktički više ne znaju ni za koga osim za Zorana Milanovića. On je pogazio sve, poharao sve, zauzeo cijeli prostor, obilježio područje, a onda se okrenuo desnici s kojom puno prirodnije i ležernije komunicira.

Stranke ljevice tako su u problemu. 

Ljevičarski Tuđman

Trebaju li njegovati uvjerenje da im Milanović otvara politički prostor i otvara put prema vlasti ili bi trebali ostati vjerni svojim političkim principima, ideološkim uvjerenjima i politici pa kritizirati Milanovićeve poruke? A pritom se ne zamjeriti biračima ljevice koji misle da je Milanović njihov Franjo Tuđman?

Izjava o Aleksandri Zec natjerala je čak i stranke ljevice, pa i mnoge Milanovićeve birače da ga kritiziraju, neki i da ga se javno odreknu. Ali nema sumnje da će već sutra upasti u staru zamku i podržavati Milanovića u obračunu s Plenkovićem, kao što će ga podržati na izborima u obračunu s nekim HDZ-ovim protukandidatom.

Tako izgleda talačka kriza.

Nema izbora, nema izlaza, nema rješenja.

Truljenje ljevice

Koliko god se Milanović gurao prema desnici, braneći ratne zločince, kritizirajući Haag, prebrojavajući žrtve i licitirajući genocidom, pa čak i omalovažavajući žrtvu 12-godišnje djevojčice, toliko će se ljevica više šlepati za njim i gurati u njegovo krilo.

I tako dodatno trunuti, propadati, gubiti kompas, samopouzdanje i birače.

Milanović je samo jednom doveo SDP na vlast. A liberalna ljevica uz Milanovića neće tako brzo - ako će ikada - doći na vlast. Prije će doći Most kojemu je HDZ željeni partner, a Milanović tek prigodni saveznik u akciji skidanja Plenkovića s njegova trona.

Svojim stilom vladanja Milanović je svojedobno začepio usta svima u SDP-u, a sada je pokaznim vježbama napada i vrijeđanja kritičara začepio usta dobrom dijelu politike i javnosti lijevo od centra. Mnogi se boje da se ne nađu na krivoj strani verbalne batine, pa onda šute ili jamraju, a oni koji govore paze da se ne zamjere biračima. Dok birači misle da nema nikoga više na političkom horizontu.

I tu je krug zatvoren. 

Upravo na otporu ovakvom ponašanju i ovakvoj politici Zorana Milanovića liberalna ljevica treba brusiti svoju retoriku, braniti ideje, programe i prepoznatljivost te na taj način krčiti put prema eventualnom obračunu s Plenkovićem. 

Koji pored Milanovića doista izgleda kao "lider lijeve frakcije SDP-a", baš kako mu je to Milanović svojedobno spustio u predizbornoj kampanji. Tada je to zvučalo kao podvaljivanje. Danas to zvuči kao prava desničarska optužba.