Filmovi jugoslavenske kinematografije utjecali su na jezik svih "naroda i narodnosti" bivše države i u njega unijeli nove izraze i fraze, potičući usput među ljudima koji su ih koristili osjećaj prepoznavanja, pripadanja istom kulturnom krugu.

Možda bi se moglo očekivati da će ta kohezijska sila nestati zbog razdvajanja nekadašnjih republika u samostalne države, to više što je razdvajanje bilo krvavo i ružno, ali mladi su u Hrvatskoj ‘90-ih i te kako znali nove beogradske fore. Za to velike zasluge ima scenarist i redatelj Srđan Dragojević, koji je prvim dugometražnim filmom "Mi nismo anđeli" iz 1992. osvojio cijeli ratom razdvojeni Balkan. Komediju o velikom beogradskom frajeru, kojeg igra Nikola Kojo, i neuglednoj štreberici koja je ostala trudna s njim nakon pijane noći koje se on ne sjeća, mnogi su gotovo naučili napamet. Legendaran je njihov prvi razgovor.

- Ja sam trudna - kaže mu ona.

- Ja sam Nikola - odgovara Kojo, pružajući joj ruku da se upoznaju.

Popularna je bila fraza "užasi promiskuiteta"

Dragojevićev film popularizirao je frazu "užasi promiskuiteta" te "smrt u diskoteci" kao ime za koktel koji "najzad, deluje"(a djeluje tako da Nikolu spremi pod šank). 

Mnogi bi tih godina svaki pogled na ručni sat popratili s uspaničenim "ijaoooo" baš kako je to u filmu radio Nikolin prijatelj juppie, a zadnji dim ili gutljaj sa "šteta da se baci", rečenicom koju izgovara vrag u izvedbi maestralnog Srđana Todorovića dok povlači dim iz odbačenog jointa. Iz Todorovićevih usta u tom su filmu izašle i neke legendarne fraze.

>>> Više pričitajte u Expressu!