Prije trideset i pet godina, u studenom 1989., počelo je rušenje Berlinskog zida. Gotovo tri desetljeća ranije taj je zid dug više od 150 kilometara izgrađen kako bi podijelio Berlin, ali je ustvari postao najupečatljivijim simbolom hladnoratovski podijeljene Europe. U trenutku rušenja Europa je prolazila kroz tektonske promjene čije posljedice osjećamo i danas. Postojećoj zajednici liberalnih, demokratskih i kapitalističkih država odlučile su se priključiti i države koje su nakon Drugog svjetskog rata svoju budućnost vidjele u komunizmu i jednopartijskom političkom sustavu. Bilanca gotovo polustoljetnog društvenog i političkog eksperimentiranja u slučaju potonjih bila je poražavajuća. Brojne uspjehe na polju obrazovanja, zapošljavanja, stambene politike i zdravstva ipak su zasjenili još brojniji neuspjesi vidljivi u ekonomskom zaostajanju, niskom standardu života, niskoj razini ljudskih prava i medijskih sloboda te sveprisutnoj represiji koju je država provodila nad vlastitim građanima. Tad je bilo potpuno normalno uzor tražiti u državama i društvima s one strane "željezne zavjese" u kojima su politički predstavnici bili smjenjivi, plaće dovoljne za pristojan život, a građani slobodni u kretanju, izražavanju i djelovanju. Jer najprije ekonomska, a onda i politička, zajednica koju su odlučile stvoriti te države je doista predstavljala politički, ekonomski i sigurnosni projekt nepamtljiv i neusporediv s bilo čime u svjetskoj povijesti. Nikad nigdje ljudi nisu živjeli bolje, zdravije, pravednije i sigurnije nego u sklopu te međudržavne i međunarodne zajednice. Europa je stoljećima do 1945. bila kontinent na kojemu se najviše ratovalo, uz najveće ljudske žrtve i goleme materijalne gubitke.

Teško je bilo zamisliti nekoliko desetljeća mira ili pak rat u kojem na suprotnim stranama neće biti najveće europske sile. A onda su preko noći ratne sjekire zakopane, započeo je proces stvaranja Europske unije i već desetljećima nitko ne može zamisliti da članice te unije međusobno ratuju. Svemu tome treba pridodati i ulogu SAD-a kao velikog prekooceanskog brata koji je dao nemjerljiv doprinos u zaustavljanju dva velika krvoprolića u Europi i iz različitih razloga, ali ipak pomogao da Europa (ponovno) postane najpoželjnije mjesto za život. A kako Europa izgleda trideset i pet godina nakon rušenja Berlinskog zida? Članstvo u Europskoj uniji se od tada više nego udvostručilo. Od 12 članica, koliko ih je bilo 1989., do 27 članica danas. Države koje nisu dio Unije uglavnom su vidno siromašnije, politički nestabilnije i pravno nesigurnije za svoje građane. Između ostalog, jedna od njih je prije više od dvije godine izvršila vojnu agresiju na drugu, pa Europa trenutno svjedoči najrazornijem ratu na svom tlu u posljednjih 80 godina. Međutim, iako je EU još najpoželjnije mjesto za život na svijetu, budućnost demokracije, ljudskih prava, pa i same Unije kao prosperitetne, liberalne i solidarne zajednice pred sve je većim izazovima. Sve su jače snage koje otvoreno zagovaraju rasizam, povijesni revizionizam, vjerski radikalizam i autoritarizam. A na ruku nikako ne ide ni razvoj događaja u SAD-u, tj. izbor za predsjednika te države čovjeka koji se svojim izjavama i stavovima prometnuo u svjetskog lidera upravo spomenutih snaga.

Budućnost Europe i Europske unije već dugo nije bila tako nepredvidiva. Trenutno ni jedan scenarij nije isključen. Bilo bi poželjno da proeuropski demokratski orijentirani političari pronađu način kako Europu ponovno učiniti uzorom i primjerom svima onima širom svijeta koji žele živjeti u miru, blagostanju i suživotu s različitim kulturama, vjerama, rasama i nacijama. Ali nažalost ne izgleda nemoguć niti onaj scenarij u kojem Europa ponovno, kao i 1920-ih i 1930-ih, postaje plodno tlo za neki novi veliki sukob između europskih naroda. Kao ni onaj scenarij da Unija kakvu poznajemo u tom obliku i s onom misijom zbog koje je nastala prestane postojati. Kad o tome razmišljam, prisjećam se izjave, ili možda zlogukog proročanstva, jednog od najpoznatijih europskih populista i autokrata Viktora Orbana. Osvrćući se prije nekoliko godina na razdoblje kad su se u Europi rušili "berlinski zidovi" i uspostavljala demokracija, on se prisjetio kako je tad vjerovao da je Europa budućnost za Mađarsku. a onda dodao i upozorio: "Danas imam osjećaj da je Mađarska budućnost Europe".