”Gospodine poglavniče, mi seljaci pravoslavci podnosimo ovu molbu na vašu ličnost, u kojoj Vas molimo za spas života da nas se ne preseljava s naših posjeda... u Srbiju... Mi ne želimo napustiti našu Državu Hrvatsku već smo zanj u svako doba spremni proliti svoju krv za slobodu naše Hrvatske.” Ovo pismo potpisalo je više od stotinu banijskih Srba i 20. srpnja 1941. poslalo na ruke Ante Pavelića, poglavnika NDH. Više je ovakvih primjera javnog izražavanja kolektivne i pojedinačne lojalnosti novoj hrvatskoj državi koji su uslijedili odmah po njezinu osnivanju u travnju iste godine. Time se potvrđuje teza da ustaše ne počinju s progonima i ubijanjima Srba zato što su ovi bili neprijatelji države, nego da je neprijateljstvo srpskog stanovništva bila posljedica ustaških zločina.
A represija koja je uključivala protjerivanja Srba u drugu državu, ali i njihovo fizičko uništenje, odvijala se istovremeno s uspostavom vlasti. Nije postojalo područje na kojem su živjeli Srbi, a koje je pošteđeno tog scenarija. Možda najpoznatiji primjer bile su masovne egzekucije upravo na Baniji u proljeće i ljeto 1941. godine. O onoj u noći na 13. svibnja Paveliću je pisao i nadbiskup Stepinac navodeći brojku od 260 ubijenih Srba. Njemačka komanda povećala je taj broj na oko 600, a glinski katolički župnik na oko 850. Događaj koji će pokazati svu okrutnost, ali i dobru organiziranost ustaša kad su masovni zločini u pitanju, dogodit će se dva mjeseca kasnije u Glini. Tijekom 30. srpnja nekoliko stotina Srba prisilno je dovedeno u tamošnju pravoslavnu crkvu, da bi istu večer počelo ubijanje, točnije klanje. Istovremeno je lokalno stanovništvo natjerano da u okolici Gline iskapa jame u koje će onda biti pokapana trupla. Crkva u kojoj je zločin počinjen nekoliko je dana kasnije srušena, kao i većina ostalih pravoslavnih crkava na području NDH. Masakre poput spomenutih ustaše provode po cijeloj NDH i cijelo vrijeme njezina postojanja. Kako bi se “olakšao” i ubrzao projekt uništenja Srba, ali i Židova te Roma, ustaše organiziraju i sustav koncentracijskih logora, koji će po imenu najčešće biti radni, a u praksi logori smrti.
U doslovnom prijevodu termin genocid znači uništenje naroda. Ono može biti u pokušaju, može biti u cijelosti ili dijelom. Broj ubijenih pritom je manje važan od namjere. Iako u slučaju ustaškog projekta uništenja srpskog naroda konačne brojke nikad nećemo saznati, brojni njemački, ustaški, pa i crkveni dokumenti upućuju na stravične razmjere zločina. Kao što i niz zakonskih odredbi, dokumenata ustaške i njemačke korespondencije, pokazuju da istrebljenje srpskog stanovništva nije bilo rezultat incidentnih pojava “divljih ustaša”, nego dobro osmišljen i proveden državni projekt NDH. Drugim riječima, da ustaše nad Srbima u NDH provode genocid notorna je činjenica. Za tu spoznaju ne morate biti profesionalni povjesničar. Ali bi bilo poželjno da prije negiranja te činjenice konzultirate radove povjesničara. Ne priučenih niti onih koji selektivno i tendenciozno manipuliraju dokumentima i podacima, nego onih koji svaku tvrdnju mogu argumentirati. Nizu ovih potonjih, što domaćih, što svjetskih povjesničara koji se bave spomenutim temama, nedavno se pridružio i Igor Mrkalj. Taj hrvatski povjesničar u svom je prošle godine obranjenom doktorskom radu upravo na primjeru Gline i Glinskog kotara (1941. - 1945.) dokazao, bez ikakve sumnje, genocidnost ustaškog režima prema srpskom narodu.
Ovaj tekst napisao sam iz dva razloga. Prvi, da upozorim na besmisao i (dnevno) politički motiviranu pozadinu crnogorske rezolucije o genocidu u Jasenovcu koja isticanjem isključivo jednog ustaškog logora implicitno negira genocid počinjen na svim ostalim mjestima širom NDH. Drugi razlog je ponašanje hrvatskih političara na vlasti, i povodom spomenute rezolucije, ali i inače. U svom blago prijetećem odgovoru na crnogorski potez, pravilno upozoravajući na politikantstvo cijele priče, ipak su propustili poentirati oko onog najvažnijeg. A to su mogli tako da su premijer, predsjednik Sabora, ministrica kulture i ministar znanosti napisali zajedničko priopćenje kojim bi, i Crnogorcima, ali prije svega građanima Hrvatske, dali do znanja ne samo da priznaju genocid počinjen nad Srbima u NDH, nego i da oštro osuđuju negiranje istog. Nažalost, to je izostalo. Na još veću žalost, ne slučajno.