Hrvatski nacionalizam već je godinama prvenstveno moneta za domaće potkusurivanje. Niti na političkoj pozornici niti u javnosti, nitko se u Hrvatskoj ne zalaže za povezivanje svih Hrvata - iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije (Vojvodine) i Crne Gore (Boke Kotorske) - u “hrvatski svijet”. Pogotovo ne teritorijalno u neku Veliku Hrvatsku. Čak se ni postupci službenog Zagreba kad je u pitanju položaj Hrvata u BiH ne mogu smatrati velikohrvatskim nacionalizmom jer motiv za to “miješanje u unutrašnje prilike” nije razbijanje susjedne države i priključivanje teritorija naseljenog većinski Hrvatima Republici Hrvatskoj. Naravno, kad to kažem, mislim na stavove hrvatskih političara posljednjih tridesetih godina, ne na Tuđmanove planove s početka 1990-ih.
Drugim riječima, hrvatski nacionalisti uglavnom su domaća sramota. Najviše kad tumače (noviju) hrvatsku povijest i iskazuju iracionalnu ljubav prema rasističkom, zločinačkom i naci-kolaboracionističkom ustaškom režimu. Nažalost, u mnogim pitanjima, npr. u odnosu prema ženama, migrantima, manjinskim skupinama, ateistima ili ideološkim protivnicima, ne razlikuju se bitno od svojih istomišljenika u Europi i SAD-u. Što ih (sve skupa) ne čini manje sramotnima.
Za razliku od današnjeg hrvatskog, današnji srpski nacionalizam previše podsjeća na onaj koji se najprije sredinom 1980-ih sramežljivo nazirao u knjigama i novinskim člancima, zatim se krajem 1980-ih mogao sve glasnije čuti po političkim mitinzima i crkvenim litijama, da bi početkom 1990-ih postao dominantna sila koja će bivšu zemlju uvući u surovi rat.
U međuvremenu, projekt koji sve Srbe želi ujediniti u istoj državi nije zamro, samo je ponešto reduciran. Gotovo potpuni nestanak ili barem svođenje srpske zajednice na neutjecajan faktor u Hrvatskoj tu je zemlju nepovratno udaljio iz orbite “srpskog sveta”. Zato je sva pozornost službenog Beograda usmjerena prema Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i, naravno, Kosovu. Za razliku od 1990-ih, Srbija danas više nema dobro opremljenu niti brojnu vojsku koja bi oružjem ostvarivala političke, tj. nacionalne ciljeve. Promijenila se i geopolitička slika Zapadnog Balkana pa su neke od potencijalnih meta u međuvremenu postale članice NATO-a ili njegove bliske saveznice. Naravno, promijenila se i klima u samoj Srbiji. Unatoč društvu koje je na svim razinama zarobljeno od strane jednog čovjeka i jedne stranke, ipak su snage otpora danas brojnije i organiziranije nego što su bile prije tridesetak godina. Sve navedene “otežavajuće” okolnosti nisu natjerale srpske nacionaliste na uzmak, samo na promjenu taktike. A taktiku bi se najjednostavnije moglo opisati kao poticanje nestabilnosti svim raspoloživim sredstvima. Bilo da je riječ o pomaganju terorističkim aktivnostima na Kosovu, podržavanju separatistički nastrojenih političara u BiH ili srbizaciji Crne Gore.
Upravo u tom kontekstu treba gledati i donošenje Rezolucije o genocidu u Jasenovcu (i logorima Dachauu i Mauthausenu) koju je nedavno usvojila Skupština Crne Gore. Riječ je o poprilično nesuvislom i besmislenom dokumentu koji nikome neće koristiti, a koji bi Crnoj Gori mogao nanijeti potpuno nepotrebnu štetu. Jer pravi cilj ovoga dokumenta nije bio doprinos suočavanju s prošlošću, nego osveta predsjednika Srbije Crnoj Gori za podršku Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, također nedavno usvojenoj, ali na Općoj skupštini UN-a. Vučićeva osveta trebala je istovremeno poslužiti i kao dokaz da prvi čovjek Srbije i dalje nosi titulu naddržavnog, svesrpskog vođe. U tome je i uspio pokazavši da širom “srpskog sveta” može računati na one kojima su interesi Srbije ispred interesa država u kojima žive. I da ti isti niti su malobrojni niti neutjecajni.
Nacionalisti s imperijalističkim ambicijama vjerojatno postoje u svakom društvu na svijetu. Ali nije isto kad takve ideje zastupaju društveno i politički marginalne skupine i pojedinci i kad one postanu državni projekt. A unatoč svim geopolitičkim promjenama, stradanjima i (izgubljenim) ratovima, velikosrpski nacionalizam i dalje je upravo to. Što, između ostalog, znači da će nestabilnost još dugo biti jedna od glavnih karakteristika ionako najsiromašnije i najzaostalije regije u Europi.