U kalendaru hrvatskog nacionalizma 29. ožujka trebao bi biti označen zlatnom bojom. Toga dana 1941. fašistički Duce Benito Mussolini izvukao je iz gotovo potpune anonimnosti organizaciju “Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija” i udahnuo joj novi život. Oživio ju je tako što je u Rimu primio njezinog “poglavnika” Antu Pavelića i obavijestio ga da su upravo on i njegovi ustaše izabrani da stanu na čelo nezavisne hrvatske države koja bi se uskoro, uz odobrenje Adolfa Hitlera, trebala osnovati na dijelu teritorija Kraljevine Jugoslavije.
Ustvari, pretenciozno je ustaše u tom trenutku nazivati organizacijom. Još od atentata na kralja Aleksandra u Marseillesu 1934. ustaše su raseljene po cijeloj Italiji, a vođe organizacije, uključujući Pavelića, strpali su u talijanske zatvore. Ionako malobrojno članstvo se pasiviziralo, a međusobni kontakti uglavnom su prekinuti. Nakon izlaska iz zatvora Pavelić je, kao društveno i politički potpuno nebitna osoba, nastavio živjeti u Italiji, najprije u Sieni a zatim u Firenci. Niti djelovanje ustaša u Hrvatskoj ne bi se moglo okarakterizirati kao organiziranu aktivnost. Radilo se isključivo o pojedincima koji su, više onako kuloarski, zagovarali ideju raspada Jugoslavije i stvaranja samostalne Hrvatske.
A samo nekoliko dana prije sastanka Mussolinija i Pavelića budućnost hrvatskih nacionalista nije izgledala optimistično. Pristupanje Jugoslavije savezu s Italijom, Njemačkom i Japanom 25. ožujka dodatno je smanjilo vrijednost ustaških dionica. I kada su već skoro definitivno odbacili ideju povratka u domovinu, jedan će im događaj sudbinu usmjeriti u potpuno neočekivanom smjeru. Puč u Beogradu, tj. pobuna protiv pristupanja Trojnom paktu, do koje dolazi 27. ožujka, toliko je razljutila Hitlera da je istu večer naredio napad na Jugoslaviju i njezinu podjelu. Kako bi Srbima dao do znanja koliko je ljut, povukao je potez za koji je znao da će ih posebno zaboljeti. Odlučio je, u dogovoru s Mussolinijem, Hrvatima pokloniti nezavisnost. Što ne znači da je pritom primarne saveznike vidio u ustašama. Oni su se još malo morali strpjeti na klupi za rezervne igrače. Tek kada je vođa HSS-a Vladko Maček odbio stati na čelo nove hrvatske države, čast da tom marionetskom tvorevinom upravljaju u skladu s interesima Trećeg Reicha i fašističke Italije dobili su Pavelić i ustaše. Uostalom, zato su i izabrani. Jer brojne izjave i tekstovi ustaških prvaka, poglavito poglavnika, svjedoče da su lojalnost i spremnost na (teritorijalne) ustupke Italiji i Njemačkoj bili bezuvjetni i, što je važnije, dobrovoljni.
Evo tek jednog u nizu primjera koji to dokazuju. Prvog dana nove 1941. Ante Pavelić uputio je pisanu “novogodišnju poslanicu hrvatskom narodu”. U njoj, između ostalog, poručuje: “Ova nova godina neće nam biti laka. Tražit će od svih nas velike žrtve. Ali mi znamo, da jedino pomoću žrtava i patnji možemo postići svoj cilj – OSTVARENJE NOVE I JUNAČKE HRVATSKE U OKVIRU MAJKE ITALIJE”. Hrvatskoj će, prema Pavelićevim riječima, biti dodijeljena “odlična ulogu u ‘novom redu’, da bude spona među fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom, jer će budućnost Dalmacije i većeg dijela Hrvatske biti vezana s Italijom, dok će nekoji krajevi, kao Hrvatsko Zagorje i jedan dio Slavonije potpasti pod Njemačku. No nemojmo se zbog toga uznemiravati. Premda odijeljeni granicama, bit ćemo ujedinjeni u junačkom duhu odanosti uzvišenom totalitarnom idealu. Nova Hrvatska će doduše biti manja opsegom i siromašnija obiljem, ali će zato biti veća slavom i bogatija duhom”.
Poslanicu vođa ustaša zaključuje porukom: “RADITE I MOLITE SE ZA NAŠ VELIKI IDEAL – ZA STVARANJE NOVE HRVATSKE U OKVIRU FAŠISTIČKE ITALIJE. TO I SAMO TO JE PRAVI CILJ SVAKOG PRAVOG HRVATSKOG NACIONALISTE. Živio Hrvatski Protektorat! Živila Fašistička Italija!”
Od prvog dana preuzimanja vlasti u NDH ustaše su opravdali povjerenje svojih tutora i mentora. Hrvatski politički, vojni i ekonomski interesi podređeni su njemačkim i talijanskim interesima. A beskompromisna spremnost služenja strancima išla je ruku pod ruku s beskompromisnim teroriziranjem vlastitog stanovništva.
Temelji svega navedenog postavljeni su 29. ožujka 1941. u Rimu. Taj dan je podsjetnik aktualnim i budućim hrvatskim nacionalistima koga slave kada uzvikuju “Za dom spremni”, crtaju slovo “U” po fasadama i stavljaju slike Ante Pavelića po društvenim mrežama. Taj dan je još važniji podsjetnik svima ostalima da šačica neorganiziranih, ali agresivnih nacionalista u nekim novim međunarodnim okolnostima i uz pomoć nekih novih europskih i svjetskih tutora i mentora preko noći mogu postati puno veći problem nego što nam se to ovog trenutka čini.