Ima li žal nad žrtvama nekog zločina rok trajanja? Odnosimo li se prema svim žrtvama zločina s jednakim poštovanjem ili postoje etnički, vjerski, rasni, ideološki ili neki drugi kriteriji koji uvjetuju to poštovanje? Odličan primjer i povod da razmislimo o ovim pitanjima upravo je Vukovar i državni blagdan posvećen sjećanju na žrtvu koju su taj grad i njegovi građani pretrpjeli tijekom Domovinskog rata. U ovo doba godine, kad se cijela Hrvatska prisjeća višemjesečnog bezobzirnog razaranja grada i još bezobzirnijih zločina nad njegovim građanima i braniteljima iz 1991., imam potrebu, a osjećam i obavezu, prisjetiti se još jedne mračne epizoda iz povijesti Vukovara koja se dogodila pedesetak godina prije spomenutih događaja.

Sve je počelo 10. travnja 1941., kad su oni "Za dom - spremni" s "U" na čelu počeli Vukovar i okolicu čistiti od (njima) nepoželjnih. Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske i osnivanjem velike župe Vuka ustaše i lokalni Nijemci odani Adolfu Hitleru (folksdojčeri) započinju s masovnim progonima, prisilnim deportacijama, a uskoro i ubojstvima. Židovi su hapšeni u nekoliko navrata i odvoženi u koncentracijske logore, najviše Jasenovac i Auschwitz. Na kraju Drugog svjetskog rata u Vukovaru više nije bilo Židova. Sličnu sudbinu doživjeli su i lokalni Romi. Teror su na vlastitoj koži odmah osjetili i pripadnici srpske zajednice. Oduzimane su im radnje i kuće, zabranjena im je upotreba ćirilice, a ćirilične ploče se uklanjaju s javnih mjesta. Dio Srba iz Vukovara i okolnih sela prisiljava se na pokatoličavanje, dio protjeruje u Srbiju, a dio odvodi u logore Jadovno i Jasenovac, odakle se više nikad neće vratiti. Ubrzo počinju i pojedinačna, a zatim i masovna ubojstva u samom gradu. Najprije antifašista i uglednih građana srpske nacionalnosti, a zatim i nasumično odabranih civila, velikim dijelom staraca i žena. Prva strijeljanja provode se u blizini Dunava kako bi rijeka lakše prikrila tragove zločina. Već u ljeto 1941. kao mjesto masovnih egzekucija ustalio se lokalitet na periferiji Vukovara poznat pod imenom Dudik. Ustaška dokumentacija i ekshumacije provedene nakon rata utvrdile su da su samo na toj lokaciji ustaše usmrtile 455 osoba.

Od 1945. do 1990. stratište u Dudiku pretvoreno je u spomen-park koji su građani iz cijele zemlje obilazili s posebnim pijetetom. Nažalost, nakon Domovinskog rata i mirne reintegracije Vukovara i hrvatskog Podunavlja nekadašnje mjesto sjećanja je zaboravljeno. Zapušten i devastiran Dudik je postao tek jednim u nizu primjera odnosa hrvatskog društva prema vlastitom antifašističkom, ali i fašističkom nasljeđu. Puno važnije, postao je nedvosmislenim dokazom pristranog i selektivnog odnosa prema žrtvama zločina. Jer demokratska i (na papiru) antifašistička Hrvatska od osnutka pokazuje velike probleme u osudi ustaških zločina i komemoriranju žrtava istih tih zločina. Posebno kad su žrtve većinom pripadnici srpskog naroda. Čak i kad je uglavnom riječ o nevinim civilima, starcima, ženama i djeci.

Priča o zanemarivanju i samim time nepoštovanju žrtava iz 1941. nije poziv na zanemarivanje i nepoštovanje žrtava iz 1991. godine. Naprotiv! Poanta je shvatiti je kao pouku da povijest ne počinje niti završava s nama. Konkretno, ako mi danas pokazujemo nezainteresiranost za događaje kojima nismo svjedočili, ako selektivno komemoriramo žrtve i selektivno osuđujemo zločince, tko kaže da se prema nama važnim događajima, nama dragim žrtvama i mrskim nam zločincima neke buduće generacije neće odnositi na sličan način?

A možda se upravo toga pribojavao i autor spomenika u Dudiku, veliki umjetnik i veliki čovjek Bogdan Bogdanović, kad je predložio da posjetitelje memorijalnog kompleksa na ulazu dočeka natpis sljedećeg sadržaja:

"Putniče, koji si u budućnost krenuo, zastani i na ovom izvorištu napij se bistrinom vode, ljepotom slobode, ljubavlju onih koji za nju dadoše živote. Oj dudovi, vi dudovi stari, da li vaša duša krvari za onima koji su tu pali i slobodu krvlju zasijali. Nisu oni samo tiha trava, već zvjezdani trag nezaborava".

Ili ipak zaborava?