Pravo čudo napravio je Vinko Kajmak (85) u Posedarju kraj Zadra. Ovaj vitalni umirovljenik, po zanimanju stolar, donedavno nije znao ni Oče naš, a isklesao je u kamenu cijeli križni put na brdu u svom rodnome mjestu u okolici Zadra. Cijeli projekt sastoji se od 155 tona kipova.
POGLEDAJTE VIDEO
- Bilo nas je dvanaestero djece i živjeli smo siromašno. Mama je plakala jer nam nije imala što dati za jesti pa sam joj ja rekao da ću sagraditi stepenice u nebo do Boga i da ću ga tražiti hranu za svih nas. Obećao sam mu da ću mu uslugu vratiti kad budem veliki. Mislim da me ovaj moj rad zbog toga i dopao - priča nam živahni Vinko koji je svoj projekt radio pune tri godine.
Križni put je započeo raditi davne 1995. godine, ali je tada samo kopao temelje, ali je na kiparenju sa suradnicima započeo 2016., a završio je ove godine s još tri sveta otajstva:
Kiparstvom se počeo baviti, kaže, posve spontano.
- Jednog dana nešto me nagnalo da napravim kućicu od drveta, a kad sam je završio poželio sam napraviti i crkvicu - ističe Vinko dok nam pokazuje malo crkvu kraj njegove kuće u kojoj je, priznaje, bio i sam biskup. Crkvu je radio godinu dana, a kad ju je završio rodila mu se ideja da napravi križni put. Priznaje da su se ljudi u njegovom rodnom Posedarju udaljili jedni od drugih pa je ih odlučio malo povezati u nadi da će se, kad završi projekt, ljudi tamo okupljati i družiti. I u tome je, hvali se, uspio.
Vinko kaže da se prvi put pričestio u 83. godini života, a dok nije započeo svoj veliki projekt, priznaje, nije znao ni Oče naš izmoliti.
- Kad sam počeo raditi crkvicu, svaku večer bi nakon što bi legao u krevet, imao osjećaj da neki miš plazi po meni, a nikad ga ne bi mogao pronaći. Pokušao sam i s mišolovkama, ali ništa od toga. Taj sam osjećaj imao sve dok nisam završio crkvicu. Kad sam završio crkvicu počeo sam s Križnim putem i naručio sam sav materijal te ga je trebalo razvući dizalicama, a za to mi je trebalo 18 dana. Tih večeri svašta sam proživljavao. Od ženskog glasa koji mi zaziva ime dok spavam u krevetu do osjećaja da me netko grebe po tijelu - priča nam Vinko i ističe da je pomislio da je poludio, a sve je pokušao pripisati umoru. Pomislio je, kaže, da umire pa je molio Boga da ga još ne uzme k sebi, barem dok ne završi svoj veliki projekt. Za pomoć se tada obratio don Stipi, mjesnom župniku.
- Don Stipe mi je rekao da se tu radi o Sotoni koji pokušava sabotirati moj projekt jer ga je Bog prihvatio. Župnik je došao i kadio je kroz kuću, izmolio i napravio što je trebalo - prepričava. Župnik ga je tada pitao zna li se moliti, a Vinko pojma nije imao. Kaže da je davne 1945. godine otišao iz rodnog Posedarja te da su bila drugačija vremena i da se nisu molili.
- Svećeniku sam rekao da se nikad nisam ispovjedio ni pričestio, pa je on odlučio da to obavimo i tako sam ja prvi put u 83. godini primio hostiju i od tada nemam nikakvih problema - sretno će Vinko.
No, uz svu dobru volju i požrtvovnost, trebalo mu je i puno novaca kako bi uspio. U tome su mu pomogli Općina te seljani koji su dobrovoljno darivali novce. Zbog toga će, kaže, napraviti ploče s posvetama i priznanjima u znak zahvale što su mu pomogli.