Ilija, kako su ga prozvali, baš je brižan tip. Šalje mailove u 5.48 sati da mi kaže kako se treba slojevitije odjenuti. “Nije toplo kao jučer”, piše kineski drug, novinar, urednik i bivši dopisnik Xinhue iz Zagreba i Beograda. On je moj stanoviti dušobrižnik, vodič. Ispravak, ja sam bio njegov štićenik dok je trajao peti Svjetski medijski summit prije dva tjedna u Kini. Ilija se, naravno, ne zove llija. To su mu ime nabacili dok je radio u bivšoj Jugoslaviji. Jednostavnije je tako. Sporazumijevamo se na mješavini hrvatskog i srpskog. Tu i tamo ubacimo i malo engleskog. Ali samo ako Ilija to baš želi. Inače se pravi da me ne čuje. Ignorira me. Pristojan sam gost. Ne inzistiram. Ilija onda uči nove hrvatske riječi. Pita je li znam što je đubre, ja mu kažem da je to uglavnom smeće na hrvatskom. A ponekad može biti i čovjek. “Čovjek?! Kako čovjek?”, gleda me zbunjeno. Lijepo, odgovaram. Kroz prozor busa nizovi praznih nebodera u kojima se prodaju stanovi. Kvadrat stana, u takvoj prosječnoj stambenoj zgradi, stoji više od 4000 dolara, kaže mi. Ljudi sad ne kupuju. Čekaju da cijene padnu. Sasvim poznato i s druge strane svijeta.