"Pitao sam kandidate imaju li slabe točke. I iz svega što sam doznao uvjerilo me da su to stručni, politički angažirani ljudi, voljni iskoristiti ovaj trenutak koji pripada samo rijetkima. Za sve ono što ne bude dobro, osobno ću snositi odgovornost kao predsjednik Vlade".

Poručio je to Andrej Plenković tako davne, a iz ove perspektive i tako nevine, 2016. godine, preuzimajući prvi puta dužnost predsjednika Vlade.

Otada je promijenio trideset ministara, neki od njih bili su uhićeni, neki umiješani u korupcijske afere, neki upleteni u skandale, neki kompromitirani na druge načine. Neki naprosto nesposobni. Neke je najurio zbog neposlušnosti. 

I niti jednom Plenković nije osobno snosio odgovornost za ono što nije bilo dobro.

Pa tako neće snositi odgovornost - barem ne svojevoljno - ni za Vilija Beroša.

Slabe Beroševe točke

Njega očito nije pitao ima li slabe točke, barem ne u zadnje dvije godine koliko je navodno bio upleten u ovaj slučaj. Za njega danas tvrdi da mu je "radio iza leđa". Nakon što ga je gorljivo branio u Hrvatskom saboru od svih kritika oporbe i od zahtjeva za njegovom smjenom.

Koliko bi svima bilo lakše da je Plenković smijenio Beroša dok je još mogao, zar ne?

Od te famozne 2016. godine Plenković je u Vladi zadržao samo četvoro ministara, od kojih su barem još dvoje - Nina Obuljen Koržinek i Oleg Butković - na udaru zbog afera ili skandala. Otada je još u dva navrata dobio parlamentarne izbore i mandat za ostanak na vlasti.

Dok se oko njega rušila kadrovska kula od karata, premijer je glumio pobjednika, uspješnog lidera, nedodirljivog spasitelja. Onoga tko kontrolira sve, upravlja svime, nadzire svakog.

A sada vidimo da je Vili Beroš mogao raditi što je htio u Vladi. Vidjeli smo koliko su se razularili Josipa Rimac, Gabrijela Žalac, Tomislav Tolušić, Darko Horvat i gomila drugih. 

Iskoristio trenutak

Kao ministar zdravstva Vili Beroš očito je bio, kako reče Plenković, "voljan iskoristiti trenutak koji pripada samo rijetkima" i priključiti se kriminalno-koruptivnoj hobotnici koja je haračila po zdravstvenom sustavu i hrvatskim bolnicama, otimala bolesnima i davala pohlepnima. 

Zašto bi Plenković sada ovo politički preživio? Zato što nije ništa znao? Ili zato što se brani da nije ništa znao? I zbog čega bi se onda ljutio što podaci iz istraga izlaze u javnost? Neka se i on informira o detaljima afere koje, kako reče jučer, "ne bi napisao ni najbolji scenarist krimi serija i romana", zajedno sa članovima svoje Vlade i svoje stranke, s biračima, glasačima i hrvatskim građanima. 

Ako on nije ništa znao, neka onda sada svi znaju sve. 

Zna zašto je gurao Turudića

I da se ne zavaravamo, jasno je da je Plenković progurao Ivana Turudića na čelo DORH-a upravo zato što je znao što se u HDZ-u i u njegovoj Vladi radi. Za istinsku borbu protiv korupcije i kriminala mogli su se naći mnogo bolji, kvalificiraniji, vjerodostojniji kandidati. A ne kompromitirani, potrošeni i izraubani Turudić.

Za Plenkovića ne postoji kolektivna, stranačka, pa ni njegova odgovornost za ono što je radio Beroš, jer kaže da "neće odgovarati za kaznena djela koja čine pojedinci", premda je Beroš to radio kao član HDZ-a, član Vlade, kao ministar zdravstva, s autoritetom svoje funkcije i svog statusa. 

I nije bio prvi, nije bio jedini, a vjerojatno neće biti ni posljednji.

Barem dok je ova politička garnitura još uvijek na vlasti.

Beroševa afera iznenađenje je samo za premijera, svima drugima to je samo još jedan čavao u lijesu Plenkovićeve vlade, zajedno s ostalih uhićenim, optuženim, osramoćenim ministrima ili državnim tajnicima. Dugo je premijer izdržao bez uhićenja nekoga od njegovih ministara, ali bilo je samo pitanje vremena.

Oni su tempirane bombe. Koje eksplodiraju u lice ne samo Plenkoviću, nego i čitavoj Hrvatskoj.