(Fotografije priložene uz ovaj članak su iz 2017. godine)
O baki Kati (97) iz Rijeke, inače najstarijoj prodavačici na riječkoj tržnici već smo pisali. Istina, kad je bila koju godinu mlađa.
Ali evo je i danas, zdrava je, čila i vesela, doživjela je i pandemiju, a za Novi list kaže kako joj nije problem staviti masku i prodavati cvijeće nekoliko sati koliko je inače ispred prvog paviljona glavne tržnica u Rijeci.
- Triba se čuvat’, draga moja, nego što nego nosim masku - izjavila je baka Kata, objašnjavajući kako joj je oko ustiju toplije kada je stavi na lice. I ostale kumice nemaju problem s nošenjem maski.
Najstarija kumica: Baka Kata već pola stoljeća hrani Riječane
Pred ulazom u mliječni paviljon na glavnoj riječkoj tržnici već godinama je rezervirano mjesto za najstariju riječku “kumicu” - Katicu Rubelj (97), svima znanu kao baka Kata.
Nema tko je ne zna i ne pozdravi dok na svojem malom benčiću već pedeset godina svako jutro dobacuje šale i, ovisno o sezoni, prodaje grančice maslina, imele, proljetne pupoljke, ljubičice, domaće voće, povrće koje uzgaja i bere u svojem vrtu. Rodom iz Budaka kraj Benkovca, gdje je u mladosti čuvala stotinjak ovaca, ova vesela i šaljiva bakica pojašnjava kako je - vaik radila, bila vesela i pivala te nikad ni od koga ništa nije tražila.
- E, dite moje, ja sam na Kozali prodavala cviće kad ovdi niko nije znao što je to. Bilo je to prije pedeset godina. Nema što nemam u vrtu, trišnju, višnju, kruške, kaki, deset stabala smokvi, vinograd, masline, cviće koje ubrano traje deset dana. Imala san i breskvu, na njoj je sunce granjivalo i zalazilo, to su ti bile breskve, a ne ovo danas, to je bez okusa i mirisa. Dođi k meni pa ćeš past na gu’icu, kol’ko toga imam. Do lanjske sam godine sadila i krumpir, ne mogu više, imala sam ja i plastenike, al’ što ćeš, stisle godine. Znaš kako idem u vinograd - postavlja pitanje i na njega odmah odgovara: - Nosim stoličicu, pa kad se umorim, ja sjednem te tako kopam, zalivam i zapivan. Cili život radim na zemlji i sa zemljom i nije mi teško jer imam volju. Zemlja mi je sve dala, i novce i spokoj i zdravu hranu - objašnjava baka Kata tajnu svoje mladolikosti. Dodaje kako joj svaki dan započinje odlaskom autobusom na riječku placu gdje prvo popije kavu, a onda se “baca” na posao da bi popodne nastavila s radom u vrtu. U svemu joj pomaže najmlađi od pet sinova Ivan.
- Najstariji je Mile, pa Rade, ne, ne, onda ide Jure, pa Rade, pa Marko i Ivan, Ranko moj, srce moje, on je osta’ sa mnom - kaže, a na pitanje je li Ranko ili Ivan, odgovora da se zove Ivan, ali da ga od milja zove Ranko jer je “ćaća bio Ivan, pa muž Ivan, puno Ivana u familiji”.
– Ne znam koliko je majki sretno sa sinovima, ali ovaj moj je anđeo, skuva mi, pere, sprema. Sretna sam s njime, isprati me ujutro na autobus i ja krenem - priča vesela i energična baka Kata dodajući da ima i kućne ljubimce - dvije žabe, koje se ljeti igraju vani, a zimi joj pod noge dođu u kuću.
Na pitanje do kada će na tržnicu, odgovara dok bude mogla, dok ostale prodavačice dobacuju kako se ne radi samo o najstarijoj bakici na placi, nego i duhom najmlađoj.
Najmlađi sin ostao je s majkom
Četiri starija sina ‘razasula’ su se po svijetu s obiteljima, a baka Kata redovito ih je obilazila. No sad joj, kaže, ne daju više da leti avionom, ali joj zato 12 unuka i 10 praunuka redovito dolazi u posjet.
I danas sama uzgaja vrt
Baka Kata voli dati djeci, koju zove i gura im voće u ruke te od milja viče: ‘Ajde, klipani, dođite, uzmite, i’te, to je bakino!’.