Zavolio je vatrogastvo igrajući se pokraj doma dobrovoljnog vatrogasnog društva u Vodicama, gdje je na košarkaškom igralištu cijele dane naganjao loptu s prijateljima. Ma on je i inače bio istinski zaljubljenik u sport, kojemu se ljubav prema odlascima na požarišta dogodila slučajno, prisjeća se majka Karla Ševerdije.
Brankin je prvorođenac s 18 godina došao na kilažu od gotovo 100 kilograma, a kako je bio visok gotovo dva metra, obiteljski su prijatelji često govorili kako su sigurni da će Karlo biti profesionalni sportaš.
- Rukomet je godinama trenirao vrlo strastveno sve dok se nije razbolio. Izbivao je s treninga nekoliko tjedana, a kad se vratio, nisu ga, kao ostale suigrače, u svlačionici dočekale nove tenisice. Tad se naljutio i toliko zainatio da je prestao dolaziti na treninge, zbog čega je njegov trener danima dolazio k nama doma i nagovarao ga da se vrati na teren - rekla je vatrogaščeva mama.
Od desete godine redovito je usred noći navijao budilicu u dva sata iza ponoći i ustajao pratiti utrke Formule 1.
- Čudila sam se kako mu ne smeta ta buka koja je treštala s televizijskog ekrana usred noći pa smo ga otac i ja znali zadirkivati zbog toga. No on se nije dao smesti jer je zaista uživao gledajući trke - kaže Branka. U školi je od prvog razreda bio vrlo dobar učenik i omiljen među prijateljima. U osmom razredu osnovne škole roditelje je nagovorio da s ekipom proslavi doček Nove godine.
- Već su me oko 23 sata zvali njegovi prijatelji jer je pao i razbio nogu. Kad sam stigla po njega, Karlo je stajao mirno i staloženo, no s prvim korakom kost na koljenu mu je prodirala kroz kožu te je bio spreman za šivanje. Kad je krenuo po jaknu kako bismo otišli u bolnicu, počeo je teturati. Začudila sam se i viknula: ‘Pa Karlo, tu si svega sat i pol, što je bilo?’. Nasmijao se te mi odgovorio: ‘A majko, malo pive, malo vina i malo šampanjca’. U bolnici je na kraju zaspao, doček Nove godine prošao je i njemu i meni bez vatrometa, a on je naučio životnu lekciju jer su se svi njegovi prijatelji zabavljali, a on se ‘provodio’ u bolničkom krevetu - prisjetila se Branka.
Odmalena je nosio prepoznatljivu frizuru jer je bio sklon šišanju duže kose. Majka mu je, priznaje, pokušavala umjesto remena na hlače zavezati maramu ili sličan modni detalj, no zaigrani Karlo je to skidao sa sebe te bacao remenje, marame, ukrase... Ništa mu se nije dopadalo osim repića na glavi koji je nosio od pete godine.
- Pred sakrament pričesti požalio se da su mu u crkvi prigovorili zbog dužine frizure, a on je zaista volio imati malo dužu kosu. Kako sam ga željela zaštititi, rekla sam mu kako ću porazgovarati s časnom sestrom koja ga je ukorila. Na dan pričesti, čim se probudio, pohitao je u kupaonicu istuširati se i spremiti za obred. Naglo se okrenuo prema meni i ispalio: ‘Mama, hajde me ipak ošišaj’ - prisjetila se Karlova majka, koja mu je dala ime po jednoj od svojih omiljenih pjesama rock sastava Buldožer.
Njegovu ljubav prema vatrogastvu nitko u obitelji nije slutio. S prijateljima se često motao i igrao gledajući dobrovoljne vatrogasce te u pubertetu poželio pomagati u dobrovoljnom vatrogasnom društvu. Ljeti je ondje radio, prao vozila i opremu, a s vremenom i poželio ići na požarišta.
- Posljednju je godinu pričao o tomu da razmišlja napustiti vatrogasce. Lomio se. Dvojio je. Spominjao je kako mu je to zadnja godina u DVD-u jer su mu zasmetali međuljudski odnosi. Godinu ranije njegov tata i ja smo se rastavili, pa smo Karlo i ja nesvjesno i slučajno skretali s te teme na obiteljsku - kaže nam Karlova majka.
Maturant srednje strojarske škole 1. rujna 2007. trebao je otputovati u Španjolsku na maturalac. S majkom se danima spremao u šoping pribaviti sitnice koje su mu nedostajale za putovanje s vršnjacima, no na smjeni u DVD-u Vodice 30. kolovoza 2007. dobio je poziv i otišao s kolegama gasiti požar na Kornate.
S njim je bio i njegov kolega i prijatelj Ante Juričev Mikulin, tad 22-godišnji student, koji je u Zagrebu privodio kraju obaveze na fakultetu. Ante se 17 dana borio sa smrtonosnim opeklinama 3. stupnja koje je zadobio u vatrogasnoj akciji u koju je poslan kao dobrovoljni vatrogasac. Prijatelji i Antina obitelj nadali su se da će hrabri Vodičanin biti jači od smrtonosnih opeklina koje su mu prekrile 65 posto kože. Budući da su mu u splitskoj bolnici počela otkazivati pluća dok se oporavljao od požara na Kornatima s jedinim preživjelim Franom Lučićem, nakon 12 dana mladić je podlegao ozljedama.
- Ante je bio ljudina, ali i više od toga. To je bio skroman momak, spreman pomoći svima u svakom trenutku. Iako je volio studentski život, redovito se vraćao u Vodice, u kojima je s prijateljima uživao, prije svega, u glazbi i druženjima - priča nam prijatelj Juričev Mikulina, predsjednik DVD-a Vodice Ante Sladoljev. Prijatelja se sjeća najradije po svirkama u kojima je posebno guštao, a nerijetko ga je cijelo društvo podržavalo pred binom na kojoj je svirao rock.
- Naš je Ante isprva u limenoj glazbi svirao trombon, da bi se s godinama sasvim prebacio na rokericu. Naučio je svirati gitaru pa je izvodio omiljene mu hitove Deep Purplea, a dok je svirao omiljene pjesme, u maniri istinskog rokera, zamahnuo bi glavom i doimao se pravim glazbenikom - pričaju njegovi prijatelji.
No ljubav prema vatrogastvu bila je jača pa je priželjkivao posao profesionalnog vatrogasca. Kornatski požar za njega je bio fatalan, a nakon Antine smrti njegovi su roditelji i sestra u intimi obiteljskog doma čuvali uspomenu na hrabrog vatrogasca. Nikad nisu puno govorili o Kornatima, sve do siječnja 2011. godine, kad je Antin otac, Mirko Juričev Mikulin, bivši zapovjednik DVD-a Vodice, potresno svjedočio o posljednjem razgovoru sa sinom.
- Nazvao me Ante tog dana mobitelom oko 15.25 sati i rekao mi: ‘Tata, svi ćemo izgorjeti’. Pokušao sam sina uputiti kako da pobjegnu kroz izgoreno područje, ali telefonska veza se prekinula. Uporno sam pokušavao zvati ga, kao i druge vodičke gasitelje koji su otišli na Kornate, ali nisam ih uspio dobiti - ispričao je prije šest godina Antin otac Mirko.
U požaru na Kornatima nastradao je i tad 18 -godišnji Hrvoje Strikoman, Karlov prijatelj i, kako prijatelji kažu, žestoki Torcidaš. Hrvoje je rijetko propuštao s tribina pratiti utakmice omiljenog mu kluba, ali ipak je od nogometa više volio rukomet. Bio je strastveni sportaš koji je tek počeo ispunjavati svoje snove. Kao dobrovoljni vatorgasac ispočetka je pomagao prati vozila, održavati opremu i raditi ostale poslove koji su se očekivali od tek pridruženih mladića. Njegova obitelj, majka Katica, otac Ivica te braća Tomislav i Borna, neutješna je i deset godina nakon kornatske tragedije.