Mikhail Kalašnjikov rođen je 10. studenog 1919. godine u težačku obitelj u ruskoj Kurji kao 17. od 19 djece. Kada je navršio 11 godina, njegovoj je obitelji oduzeta sva imovina u sklopu kolektivizacije, reforme kojom se ukidalo privatno vlasništvo. Cijela je obitelj prisilno preseljena u selo u Sibiru, gdje je Mikhailov otac preminuo odmah prve zime. 

Kako bi se prehranili, obitelj Kalašnjikov okrenula se farmi i - lovu. Tu je Kalašnjikov po prvi puta došao u kontakt s oružjem, a lov mu je vrlo brzo postao prava strast, uz čitanje i pisanje poezije. Vrlo je rano odlučio prekinuti školovanje, a majka i njegov očuh dopustili su mu da se vrati u Kurju do koje je išao 'stopirajući' svih tisuću kilometara. Tamo se zaposlio kao automehaničar što je radio sve do 1938. godine kada je unovačen u Crvenu armiju. 

U vojsci mu je zbog niskog rasta i zanimanja dodijeljena pozicija mehaničara tenkova, a sredinom 1941. ranjen je u bitci za Brody nakon čega je završio u bolnici na nekoliko mjeseci. Okružen suborcima, Kalašnjikov je u nekoliko navrata načuo njihove razgovore u kojima su se žalili na nepouzdano oružje s kojim ih se slalo u borbu. Upravo je tada, pogađate, došao na ideju koja će promijeniti milijune života - neke na bolje, a neke i na - gore. 

Već sljedeće godine počeo je razvijati poluautomatsku pušku koja nikada nije zadovoljila standarde potrebne za korištenje u bitci. Ipak, prepoznat je njegov talent pa je prebačen u odjel koji je bio zadužen za razvoj naoružanja Crvene armije. Nakon još nekoliko neuspješnih pokušaja, Kalašnjikov je 1947. godine napokon razvio AK-47 (skraćenica od Avtomat Kalashnikova model 1947), pušku koja će postati gotovo sigurno najslavnije oružje u modernoj povijesti. 

Već dvije godine kasnije, AK-47 postao je službena jurišna puška Crvene armije. Njegov mu je izum otvorio brojna politička vrata pa je tako kasnije odradio i šest mandata u parlamentu SSSR-a, a sve do kraja života ostao je uvjereni socijalist i zagovornik SSSR-a čiji pad nikada nije prežalio. 

Mihail Kalašnjikov umro je točno na današnji dan, 23. prosinca 2013. godine. Bile su mu 94. godine. Često je isticao svoj ponos slavnom puškom, ali i duboko žaljenje što ju je osmislio. 

- AK-47 sam dizajnirao za obranu svoje domovine, a ne kako bi ju koristili teroristi i propalice. To je oružje za obranu, a ne za napad, znao je reći. 

No, proizvodnja popularnog Kalašnjikova oduzela se kontroli. Rusija je Kalašnjikov patentirala tek 1997. godine dokad su svijet već preplavile imitacije i loše kopije oružja koje je postalo simbol ekstremizma i terorizma, ali i oslobođenja zbog čega se AK-47 i danas nalazi na zastavama nekoliko afričkih zemalja koje su se uz pomoć te jurišne puške oslobodile svojih kolonizatora. 

Zanimljivo, američki su stručnjaci AK-47 otpisali kao oružje 'malih posljedica'. Smatrali su da je nedovoljno precizno i da ima prekratak domet. No, to im se o glavu obilo već u Vijetnamu. Naime, Amerikanci su tamo po prvi puta koristili novu pušku M-16 koja se pokazala krajnje nepouzdanom s obzirom na okruženje i vlagu džungli. Zbog korozije je bila gotovo neiskoristiva. S druge strane, gerilske su snage koje su imale podršku SSSR-a koristile Kalašnjikov koji je radio gotovo besprijekorno. 

Sovjeti su specifikacije 'Kalaša' otkrili Kini, Egiptu, Sjevernoj Koreji, zemljama varšavskog saveza i Iraku, a dijelove dizajna iskoristile su Finska, Izrael, Južnoafrička Republika i mnoge druge zemlje. Još i danas, AK-47 je glavna jurišna puška 55 zemalja svijeta. 

Koliko je proizvedeno Kalašnjikova nikada neće biti u potpunosti jasno, ponajviše zbog netransparentne proizvodnje i distribucije. No, smatra se da se ta brojka vrti između 70 i 100 milijuna primjeraka što je daleko najviše u povijesti modernog ratovanja. 

Redoviti kupac puške postao je i SAD koji je njome opskrbljivao anti-sovjetske borce u Afganistanu i Iraku, a nadograđeni AK-74 i danas je standardna jurišna puška ruske vojske. 

Mihail Kalašnjikov je često isticao da od svojeg izuma nikada nije zaradio ni rublja, no u posljednjim je godinama života učestalo molio novinare da ga ne prikazuju kao siromaha s obzirom da je imao, rekao je, lijep apartman, automobil i kolibicu na obali jezera u blizini tvornice u kojoj je radio desetljećima. 

- Često mi kažu - da si živio na Zapadu, bio bi multimilijunaš. No, meni su važnije neke druge vrijednosti poput služenja domovini, priznao je Kalašnjikov, piše The New York Times. 

Kao čovjek koji je bio izložen javnosti sve do kraja života nikada nije prestao s kritikom svih za koje je mislio da su pridonijeli padu SSSR-a. Zbog toga nije volio ni Mihaila Gorbačova, a još manje Borisa Jeljcina. Obožavao je Lenjina, ali i Staljina, iako je upravo zbog njegove politike (već spomenute kolektivizacije) oduzeta sva imovina njegovoj obitelji, a brat mu sedam godina 'odležao' kao politički zatvorenik. 

- Zaista mi je žao što ga nisam uspio osobno upoznati, rekao je u jednom intervjuu. 

Od smrti Mihaila Kalašnjikova prošle su tri godine, no njegova će ostavština, bila ona pozitivna ili negativna, živjeti još desetljećima.