Ma super je, plivamo kao ribice. Evo, danas sam došla po njega, bili su svi na dvorištu, Ante se ljulja, a ostali klinci su oko njega, čekaju svoj red da ga ljuljaju, priča nam ozareno Marica Dogaš Mikulić.
Priča o njezinu sinu Anti Mikuliću (6), rođenom s rijetkim genetskim Cornelia de Lange sindromom, javnosti je otkrila svu težinu borbe da se djeci s poteškoćama omogući ono što im i pripada. Marica je odlučila krenuti u tu bitku, ali i javno progovoriti o svemu. Nakon više godina, uspjela je u onome za što su joj manje-više svi rekli da će biti nemoguće - njezin je sin upisan u dječji vrtić. Bio je divan dan u utorak prije 20-ak dana, kad je Ante s roditeljima došao u DV Hlapić i tako se i nastavilo.
- On sudjeluje u svemu, osjećamo se da je kao i svako drugo dijete koje ide u vrtić. I tako treba i biti. Bilo nam je malo čupavo u početku, nismo znali kako će biti, no Ante se super uklopio, klinci ga vole, igraju se s njim, paze na njega. On ujutro ima terapiju za oči, svaki dan jedna od curica donosi kapi koje mu trebaju, uvijek ima društvo za stolom dok jede. Mislim da mu je upravo to najdraže i najvažnije, da ima društvo - govori nam Marica.
- Sustav prečesto ne zna kako osigurati uvjete za djecu koja se ne uklapaju, a posebno kad su toliko specifična poput Ante. Suradnja roditelja i stručnih službi je itekako važna, no vrlo često djelatnici nisu educirani, ne znaju što bi i jednostavno podvlače crtu - konstatira Antina majka.
A brojne prepreke zapravo su samo stvar toga da netko nije odradio svoj posao. Primjerice, Ante je ove godine školski obveznik. Ispunjavanje papirologije bio je veliki problem za stručnu službu u školi, jer u obrascima za upis trebaju upisati je li ljevak ili dešnjak. No nema "kućice" za dijete koje - nema ruke. A na to nije mislio netko u sustavu tko je trebao.
-To je stvar pojedinaca, voditelja institucija, ako su skloni upoznavanju problematike i edukaciji, neće biti problema. U protivnom djeca ostaju isključena, a roditelji prepušteni sami sebi. I to je najveći problem, čak i ako su velike mogućnosti za dijete. Žao mi je godina u kojima sam vjerovala u ono u što me sustav uvjeravao, da moje dijete ne može. Nije lako, isturila sam se, imali smo težak put, ali sad sam sretna, moj Ante je imao dan kakav je trebao imati - zaključuje Marica Dogaš Mikulić.