Nikada do sada odnos dvojice državnika nije do te mjere obilježio -  i zagadio - političku godinu. 

Zasjenio stranačku scenu, podijelio društvo, blokirao državni aparat, zarobio državnu administraciju, okupirao medije i uništio politiku.

Zoran Milanović i Andrej Plenković nastavili su svoj bespoštedni rat za političku prevlast, za ustavne ovlasti, za medijski imidž, za srca (ne i umove) birača, bila je to bitka taština, obračun ega, infantilna i često uličarska svađa političara koji su kontaminirali politički govor i erodirali javni diskurs.

Nijedno blato nije bilo dovoljno duboko za njih.

A onda je rat u Ukrajini podigao uloge.

Jedina pobjeda

Upravo u tome Zoran Milanović odnio je svoju najveću - možda i jedinu - političku pobjedu nad Andrejom Plenkovićem. Kojega je taj poraz u Hrvatskom saboru, pored brojnih drugih udaraca koje je primao tijekom godine, možda i najviše osobno pogodio.

Četiri glasa falila su Plenkoviću da u Hrvatskom saboru provuče odluku o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, za što je dobio glasove bivših SDP-ovaca, a Milanović podršku čak i najtvrđe desnice, kako bi i time pokazao da može u parlamentu skupiti dvotrećinsku većinu za opoziv šefa države.

Premda mu to zapravo nije ni potrebno.

Milanović je Plenkoviću čitavu godinu činio uslugu, gurajući ga prema centru i prema ljevici, otupljujući oštricu kritike i ublažavajući razmjere straha od HDZ-a, dok je Plenković istodobno omogućavao šefu države da se promovira u neprikosnovenog lidera opozicije. Tko se tuče, taj se voli.

Svađa Milanovića i Plenkovića imala je blagotvorne učinke za obojicu.

Eliminirali oporbu

Obojica su praktički eliminirala oporbu - Plenković ju je lomio, Milanović gušio - ostali su praktički usamljeni na političkoj sceni, na društvenim polovima koji su se dobrim dijelom ispremiješali. 

Milanović, formalno lider ljevice, nastupao je s pozicija populističke, suverenističke, nacionalističke desnice, zbunjujući time i svoje i birače desnice, ali homogenizirajući HDZ-ovce oko svog predsjednika. Dok je Plenković, kao lider HDZ-a, svojim izjavama, politikom, stavovima bio bliži liberalnoj ljevici, koja je po prirodi strani trebala voditi rat za rušenje HDZ-a.

Takva šizofrena politika potpuno je devastirala i demoralizirala političku scenu.

Orban i orbanizacija

Da nema Zorana Milanovića, Andrej Plenković orbanizirao bi Hrvatsku. Samo što je Zoran Milanović ovoga puta nastupio kao Viktor Orban. Kojega je javno branio, s kojim se solidarizirao oko Rusije i s kojim je odlazio na privatne večere, dok je ovaj promovirao ideju Velike Mađarske.

Bila je ovo godina u kojoj je Zoran Milanović tuđmanovski zastupao Hrvate u BiH, dok je Plenković brigu o Hrvatima u BiH svodio na očuvanje statusa HDZ-a kao ekskluzivnog zastupnika Hrvata u BiH.

I bila je to godina u kojoj je Andrej Plenković gubio ministre koji su odlazili u zatvor, nalazio se na udaru obnove i inflacije, hvalio uspjesima vezanima samo uz EU, dok je njegov HDZ postojano devastirao državu, te godina koju premijer završava pričom o smjeni ministra graditeljstva zbog "nestvarno spore obnove".

Osnaživao protivnike

Ali bila je to i godina u kojoj je Zoran Milanović gubio svoje bitke i ponovno osnaživao protivnike. Finska i Švedska ući će u NATO, Željko Komšić pobijedio je na izborima u BiH, Mario Banožić i dalje je ministar obrane, a HDZ je postojano najsnažnija stranka u Hrvatskoj. 

Istodobno, njegovi prijatelji i prirodni saveznici propadaju, poput SDP-a, lijeve oporbe, pa čak i Vladimira Putina u ratnoj avanturi u Ukrajini.

Advokat Rusije

U ovoj godini početka trećeg svjetskog rata Zoran Milanović promovirao se u advokata Rusije, u miljenika putinovskih medija, u repetitora izjava ruske propagande, u sabotera proširenja NATO saveza i u protivnika obuke ukrajinskih vojnika. Naslonilo se to na njegovu podršku antivakserima, na kritike na račun Europske unije, na odbijanje presuda Haškog suda i oko genocida u Srebrenici i oko hrvatskih osuđenika, na kritiku SAD-a da su krive za rusku agresiju na Ukrajinu...

On je postao hrvatski Trump.

I u svemu tome udarao je kontru Plenkoviću.

Pa kao što nitko u HDZ-u ne smije pisnuti protiv Plenkovića, neprikosnovenog lidera koji je pokorio stranku, tako se nitko iz lijeve oporbe ne usudi pisnuti protiv Milanovića i njegovih stavova, izjava i ispada.

Oni su gospodari stranačke i političke scene.

U debeloj sjeni njihove prevlasti ništa ne može izrasti. 

Mi i oni

Građani su, pak, postavljeni u poziciju navijača: oni koji su protiv HDZ-a, moraju biti uz Milanovića, a HDZ-ovci moraju biti uz Plenkovića, jer drugog izbora naprosto nemaju. 

Bila je to godina devastacije institucija, raskoljavanja društva, produbljivanja političke nemoći. A kad se politička scena svede na dvojicu aktera, na dvojicu političkih oportunista i karijerista, na ljude kojima je njihov interes i karijera na prvom mjestu i daleko ispred svega, onda to vodi prema političkoj apatiji i postupnoj paralizi demokratskog života.

Država je u njihovim rukama. I u poziciji taoca. 

POGLEDAJTE VIDEO: MILANOVIĆ RAZOČARAN NEDOVOLJNOM OBNOVOM