Švicarski dnevnik Neue Zürcher Zeitung je ovih dana objavio detalje povijesnih dokumenata o tome kako je Švicarska nakon Drugog svjetskog rata zaštitila Andriju Artukovića. Naime, nakon pada NDH među ustašama je zavladala panika pa su crkvenim vezama bježali "tunelom štakora", a među njima je bio i Andrija Artuković.
Došao u Freiburg kao Alojz Anić
Freiburg, Švicarska, 20. studeni 1946. godine. U zgradi kantonalne policije s policajcem Tinguelyjem sjedi pristojni gospodin. Predstavio se kao Alojz Anić i policajcu opisuje kako je pobjegao iz Hrvatske u Austriju. Nastavlja da ga je Titova tajna policija Ozna pratila i u Austriji, pa je pobjegao u Švicarsku.
13. studenog tajno je prešao granicu u Buchsu i otamo uzeo vlak za Freiburg, gdje ga je u franjevačkom samostanu Marianum već čekalo nekoliko njegovih sunarodnjaka. Tinguely ga pita što je radio u Hrvatskoj, čime se bavio. Anić tvrdi da je godinama bio profesor povijesti u školi. Pitao ga je i za politička djelovanja, na što je Anić rekao da je pripadao katoličkim organizacijama i da je držao antikomunistička predavanja. Na kraju je zatražio politički azil da može ostati u Švicarskoj.
Policajcu ništa nije bilo sumnjivo, a obzirom da mu se ime nije nalazilo na listi traženih osoba, Federalna policija za strance izdala mu uskoro dozvolu za ostanak. Svoj pristanak je dao i federalni tužitelj i preporučio da se profesora smjesti u kolektivnih 'smještaj za intelektualce'. Međutim, konzervativni član gradskih vlasti Freiburga Paul Torche urgira i kaže da nema potreba da se Anića smjesti u kolektivni smještaj, je mu izvjesni gospodin Roschy nudi smještaj koji je primjereniji njegovoj tituli.
Početkom veljače 1947. godine, Anić je od policije u Freiburgu zatražio izdavanje osobnih dokumenata. Ni ovaj put nitko nije imao primjedbe, pa je tako 5. ožujka 1947. godine dobio osobnu iskaznicu na ime Alojz Anić.
No, sumnje oko njegovog identiteta su se počela javljati kod državnog tužitelja. Jedan od inspektora počeo se raspitivati u crkveno-fašističkim krugovima o franjevačkom institutu St-Raphaël. Nedugo nakon toga, 25. ožujka 1947. podnio je izvještaj u kojem je napisao da je Anić zapravo Andrija Artuković, ustaški ministar hrvatskog režima iz Drugog svjetskog rata.
Sljedeći dan glavni tužitelj je naredio kontrolu Anićeve pošte. Tjedan dana kasnije, kantonalna policija u Zurichu dobila je detaljne informacije o aktivnostima ustaša u Freiburgu i lažnom "profesoru Aniću. Kako navodi Neue Zürcher Zeitung, federalna policija je iz čudnih razloga čekala dva mjeseca dok nije pokucala na vrata gospodina Roschyja, koji je lažnom Aniću dao smještaj, tek 6. lipnja.
Andrija Artuković je naime bio već ranije poznat švicarskim vlastima. 1937. godine bio mu je zabranjen ulaz u Švicarsku, jer je bio osumnjičen za sudjelovanje u ubojstvu jugoslavenskog kralja Aleksandra 1934. godine. Švicarski konzul u Zagrebu je 1943. godine pak zatražio da se Artuković, kao utjecajni član tadašnje NDH vlade, izbriše sa liste ljudi kojima je zabranjen ulaz u Švicarsku.
NZZ podsjeća da je Artuković bio prvo ministar unutarnjih poslova, a zatim ministar pravosuđa u NDH, te da je na tim funkcijama donio neke od najgorih zakona u to vrijeme, poput zakona o rasi, da je bio odgovoran za ubojstva u najmanje 20 konc logora, a da je njegova brutalnost, kao i brutalnost same NDH prema Romima iritirala čak i same Nijemce.
Inspektor federalne policije Schönenberger i policajac Tinguely došli su 6. lipnja 1947. godine u Roschyjevu kuću kako bi ispitali Artukovića. Međutim, Artuković im počeo pričati nove laži, da nikad nije bio član ustaškog pokreta i da nikada nije odobravao njihove odluke, jer su se kosile s njegovom katoličkom savjesti, te da je uvijek bio distanciran od Nijemaca.
No, dvojica policajaca nisu se dali zavarati, a tužilaštvu je bilo sasvim jasno kakav teret za njih predstavlja muškarac koji se nalazi na listi ratnih zločinaca. Ako se dozna da je Artuković u Švicarskoj, Beograd će poslati zahtjev za hitnim izručenjem, što bi bila vrlo neugodna situacija za Švicarsku.
Švicarci su htjeli izbjeći sve moguće neugodne situacije, pa su odlučili - nepoželjan stranac mora "tiho" nestati. S Artukovićem su se dogovorili: mora se obvezati da će napustiti Švicarsku najkasnije do 15. srpnja 1947. godine. Zauzvrat može zadržati dokumente na lažno ime i nastaviti koristiti lažno ime Anić, kao i njegova supruga i dvoje djece.
Uz podršku prijatelja i franjevačkog reda, obitelj je dobila vizu za Irsku pod imenom Anić, te su prema dogovoru napustili Švicarsku do dogovorenog roka. Policajci koji su ga nadzirali dok je napuštao Švicarsku, nikome nisu otkrili Artukovićev pravi identitet.
Pod pokroviteljstvom katoličkih krugova, obitelj Artuković je u Dublinu provela godinu dana prije nego su otišli u Kaliforniju, također pod lažnim imenom Anić. 1950. Artuković je podnio zahtjev za nove dokumente pod pravim imenom. To mu je zakompliciralo situaciju, jer su ga godinu dana kasnije identificirali kao "balkanskog mesara", neki su ga nazvali "balkanskim Himmlerom", a Jugoslavija je zatražila izručenje.
Uslijedio je razmjenjivanje dokumenata i pisama između Artukovićevih odvjetnika i vlasti u Freiburgu i Bernu, koji su tražili da im Švicarska pošalje potvrdu da je Artuković legalno promijenio ime. Švicarci su to odbili, a Artukovićevi odvjetnici su počeli još više stiskati priču, nakon čega se doznalo da su Švicarci i ranije znali njegov pravi identitet.
Artuković je zatim 1959. godine zatražio azil zbog progona komunističkih vlasti, što je američki sud odbio i odredio da ga se izruči u Švicarsku. Švicarska je vrlo jasno odbila taj zahtjev, a Artuković se malo primirio i u korist mu je išla antikomunistička histerija koja je u to vrijeme vladala Amerikom. Jugoslavija je više puta podnijela zahtjev za izručenjem, ali je izručen tek 1986. godine.