Da prilikom stavljanja potpisa na Daytonski mirovni sporazum, sada već davne 1995., nije bilo previda velikog poput kuće, sada vjerojatno ne bi čitali o Željku Komšiću. Barem ne u kontekstu člana Predsjedništva BiH. Naime, tim sporazumom tri zaraćene strane u BiH stavljene su u stanje prinudnog mira uz nacrt buduće zajedničke države, poznate i kao države s tri naroda i dva entiteta, a njezino tročlano Predsjedništvo, kao kolektivni šef države, pretpostavljalo je po jednog predstavnika svakog naroda, kojeg se bira izravno na izborima – i to na način da se onaj srpski član bira na teritoriju Republike Srpske, a preostala dva, Bošnjak i Hrvat na teritoriju Federacije BiH. Srbi su dobili entitet sa svojim imenom, Hrvati ostali kratki za svoj vlastiti, a Bošnjaci kao najbrojniji narod u BiH ostavljeni stisnuti s donedavnim ratnim neprijateljima u zajednički entitet, u kojem su za utjehu, bitno brojniji i kao takvi, uz malo sreće, i moćniji u političkom smislu. I, sad se pitate gdje je bug? On je zapravo sadržan u činjenici da su Hrvati, slučajno ili namjerno, tko će ga više znati, zaboravili u svim tim pregovorima i konačnom potpisu izvući za sebe neku vrstu osigurača za budućnost. Rekoh, ne znam zašto to nije urađeno, je li samo promaklo ili je sve bilo s namjerom, ali u cijeloj priči o izboru dva člana Predsjedništva iz Federacije BiH (ponekad joj se znalo tepati hrvatsko – bošnjačka federacija) ostala je rupa velika poput kuće! A ta rupa je činjenica da svi u Federaciji zaokružuju samo jednog od dva kandidata i da u jednom trenutku, a taj trenutak je došao puno prije nego li su se mnogi nadali, daleko brojniji Bošnjaci mogu jednostavnim odvajanjem dijela glasova malobrojnijim Hrvatima izabrati člana Predsjedništva po svojoj volji. Ispočetka je, doduše, izgledalo kao da osigurač niti neće trebati.