Tomislav Tomašević pobjegao je od jakuševečkih odrona ravno prema maksimirskom ruglu.

Zagrebački gradonačelnik vidio je da se premijer Andrej Plenković prošli tjedan hvalio izgradnjom nacionalnog stadiona pa je i on pojurio obavijestiti svekoliko pučanstvo da ima rješenje za Maksimir.

"Rješavamo pitanje maksimirskog stadiona nakon 26 godina", pohvalio se Tomašević i Možemo! na Facebooku.

Pa ako može Plenković svoje koruptivno i političko smeće pomesti pod ultimativni populistički projekt kao što je nacionalni stadion, zašto Tomašević ispod stadiona ne bi sakrio svoje jakuševečko smeće?

Umjesto da se uguši u smradu Jakuševca, Tomašević će se radije pohvaliti futurističkim blještavilom maksimirskog kolosa. Da ne bi netko pomislio kako Tomašević i Možemo! nisu i sami sposobni igrati svoje populističke i političke predizborne igrice.

Veliki kontrast

Kontrast, međutim, nije mogao biti veći. Između Jakuševca i Maksimira, između odrona smeća i stadionskog rugla, između krucijalnog, životnog problema za Zagreb i sve njegove građane i populističkog poligona za uveseljavanje naroda i navijača.

I to ne jednog, nego čak dva stadiona: dok se ne krene s gradnjom Maksimira, Tomašević najavljuje da će se iduće godine krenuti s rekonstrukcijom stadiona u Kranjčevićevoj. Možda Zagreb mora uvoziti stare tramvaje, ali će zato imati nove stadione.

A opet, tko je još uspio na smeću dobiti izbore?

Rajko Ostojić bio je prije točno deset godina kandidat SDP-a za gradonačelnika Zagreba i jedan od svojih predizbornih plakata snimio je na Jakuševcu, stojeći u društvu Mirele Holy na hrpi smeća, s gladnim galebovima iznad glave i sa žutim gumenim rukavicama na rukama. Čak se i s plakata mogao osjetiti smrad. 

Jasno, Ostojić je tada izgubio izbore. Ne samo zbog smeća, ali smeće sigurno nije pomoglo.

Smeće ili stadion?

Tako ni Tomašević ne vjeruje kako može na smeću, na odronima, smradu i svađi oko Resnika dobiti izbore, tamo ih zapravo može samo izgubiti. Izbori se u ovoj državi i u ovom gradu dobivaju na stadionima.

Ili makar na priči o stadionu.

Možda se u Zagrebu usporio odvoz otpada, možda sustav ni prije nije bio efikasan, možda se uskoro više neće moći koristiti Jakuševec, možda još godinama Zagreb neće dobiti novo rješenje i još godinama grad će biti obavijen kiselim zadahom odlagališta koje se odronjava. I možda će i dalje Bandićevi jataci upravljati zbrinjavanjem otpada.

Nogometni hram

Ali zato će Zagrepčani znati da zagrebačka vlast istodobno vrijedno radi na uređenju i gradnji stadiona. I da će jednog dana građani imati mogućnost izvlačiti se iz hrpetina smeća i zadovoljno hodočastiti prema blještavilu novog nogometnog hrama.

Kao što će HDZ-ovi birači zaboraviti na korupciju i kriminal i počastiti se sanjarenjem o novom stadionu, ali i o novim crkvama u zagrebačkim kvartovima.

Kojima se, eto, Tomašević još ne hvali.

Negdje se valjda mora povući granica.