Bivšem HDZ-ovom načelniku Lasinje Željku Prigorcu Visoki kazneni sud RH je potvrdio krivnju za silovanje mještanke, ali mu je preinačio kaznu koju mu je za gnjusan čin dosudio Županijski sud u Karlovcu, s dvije na godinu i pol zatvora. Razlog "pomilovanju" nije moguće Prigorečevo kajanje, jer kazneno djelo nije nikada ni priznao, već - sudjelovanje u Domovinskom ratu.
Kolumnist 24sata i Expressa Emir Imamović Pirke je u rujnu 2021. godine, nakon što je sud u Dubrovniku smanjio kaznu jednom muškarcu osuđenom za spolno zlostavljanje posvojene kćeri, napisao tekst pod naslovom "Kako je status Branitelja postao opća olakotna okolnost: Ista za ubijene Srbe i silovanu djecu..."
Tekst prenosimo u cijelosti...
Eh, kad bi čovjek mogao biti malo principijelan. Život bi bio puno lakši, a prostor za zlonamjerne komentare sitan kao međunarodni ugled Hrvatske. Vijest koju je objavio Telegram glasi: “Županijski sud u Dubrovniku je u travnju ove godine nepravomoćno osudio 48-godišnjeg muškarca zbog spolnog zlostavljanja osmogodišnje posvojene kćerke na 14 godina zatvora. Nakon žalbe njegove odvjetnice Visoki kazneni sud tu je presudu smanjio na 11 godina zatvora”. Razlog zbog kojeg će pedofil s dubrovačkog područja kraće gledati zatvorske rešetke s unutarnje strane je - sudjelovanje u Domovinskom ratu!
“Zgražam se nad tom presudom i ne mogu vjerovati da je za takav monstruozan zločin nekome moguće smanjiti kaznu, pa bio on predsjednik države ili branitelj. Mi se za takav zakon nismo borili, mi takvu državu nismo stvarali. Branitelji, a ja sad govorim u ime svih šibenskih branitelja, nisu nikad željeli državu u kojoj će pedofilu i silovatelju olakotna okolnost biti sudjelovanje u Domovinskom ratu”, rekao je Miljenko Poljičak, predsjednik tamošnje podružnice Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata, za portal Šibenik.in.
“Domovinski rat ne može i ne smije biti ni opravdanje ni olakotna okolnost za takav monstruozan zločin”, dodao je Luka Petrina, županijski čelnik UDVDR-a. Ima, međutim, još vijesti na koje se vrijedi(lo) osvrnuti. Jedna od njih je iz tjednika Novosti: “Mihajlo Hrastov dobio je u Karlovcu mural čije je ‘službeno otvorenje’ zakazano za 21. rujna”. A upravo na taj dan - 21. rujna - ali 1991. godine, na mostu iznad murala, Mihajlo Hrastov je ubio 13 pripadnika tadašnjeg rezervnog sastava JNA. Nije ih, da ne bude kakve zabune, sam stavio u okruženje niti ih je, poput Ramba, sve redom posmicao u borbi prsa u prsa. Mihajlo Hrastov pucao je tog 21. rujna 1991. u 13 zarobljenih pripadnika neprijateljske vojske, dakle u one što su, dok imaju oružje, legitimne mete. Ovi su, međutim, bili razoružani, s rukama u zraku ili dlanovima na potiljku, sasvim svejedno, i kao takvi su, prema pravilima ratovanja, trebali biti sprovedeni u najbliži zatvor.
Za zločin s početka rata Hrastov je suđen cijelih četvrt stoljeća da bi, na kraju, dobio četiri godine zatvora, od kojih je odslužio manje od tri! Točnije, dva mjeseca manje od broja godina koje su dubrovačkom pedofilu skinute zbog, je li, sudjelovanja u Domovinskom ratu.
Vi se, naravno, ne možete sjetiti da je netko, negdje i nekad rekao: “Zgražam se nad tom presudom i ne mogu vjerovati da je za takav monstruozan zločin nekome moguće smanjiti kaznu, pa bio on predsjednik države ili branitelj. Mi se za takav zakon nismo borili, mi takvu državu nismo stvarali”. Ili recimo: “Domovinski rat ne može i ne smije biti ni opravdanje ni olakotna okolnost za takav monstruozan zločin”.
No ne brinite: nije riječ o akutnoj demenciji, nego o tome da se, jednostavno, ne može zapamtiti ono što nije rečeno ni učinjeno.
Nema, jednostavno nema pisanog niti bilo kakvog drugog traga o tome da je neka veteranska udruga reagirala zato što je suđenje Branimiru Glavašu za ratne zločine počinjene u Slavoniji trajalo tri-četiri puta dulje od Domovinskog rata niti zbog toga što je Tomislav Merčep dio svoje kazne odslužio u bazenu s ljekovitom vodom koja mu je, valjda, ublažavala muke zbog teške bolesti prije koje je, još dok je bio u naponu snage i krvoločnosti, vršio likvidacije i zapovijedao ubojstva zarobljenika, među kojima je bila i Aleksandra Zec.
Ona Aleksandra Zec iz Zagreba koja je, u trenutku dok je pucano u nju - nekih dva i pol mjeseca nakon što je Hrastov posmicao zarobljenike - imala četiri godine više nego žrtva dubrovačkog, netom osuđenog manijaka.
Primjera ima koliko treba, samo što će svaki potvrditi očito: ratni i mirnodopski zločini nad Srbima, ma koliko gnjusni i brutalni- bili su, gledano iz pozicije čuvara (kontra)revolucije, nešto poput grube administrativne pogreške za koju nikako ne mogu biti krivi oni što su pucali, nego isključivo oni u koje se pucalo, pa makar bili zarobljenici ili starčad iz dalmatinskog zaleđa, dok je monstruozni zločin počinjen nad jednom dubrovačkom djevojčicom nešto za što “Domovinski rat ne može i ne smije biti ni opravdanje ni olakotna okolnost”. Posljedično, za sve one u Karlovcu, Gospiću, Lori, Pakračkoj poljani, Osijeku, Gruborima i Varivodama - i jest i smije i može.
Sve bi, da ponovimo, bilo puno lakše, jednostavnije i razumljivije samo kad bi se moglo biti malo principijelan. Onoga trenutka kad je Domovinski rat postao olakotna okolnost za zločine počinjene nad srpskim civilima ili zarobljenim pripadnicima agresorske vojske moglo se, u roku odmah, postaviti pitanje o tome kad će isti taj Domovinski rat poslužiti kao olakotna okolnost za pljačku zajedničkih dobara, okupaciju javnog prostora ili, eto, silovanje djeteta u Dubrovniku. I sve po zakonu na koji se pozvao Visoki kazneni sud donoseći pravomoćnu presudu, uz priznanje da je u prethodnom postupku zanemarena olakotna okolnost za optuženika, odnosno činjenica “da je sudjelovao u Domovinskom ratu”.
Dok je još bio politički živ, notorni Tomislav Karamarko je rekao - istina, ne tim riječima, ali ne i puno drukčijima - da zakoni ne vrijede isto za glupe civile i ratne veterane. I imao je, vidimo, pravo.
Osim što je strašan, dubrovački je slučaj i školski primjer upornog vjerovanja da se, bez ikakvih dugoročnih posljedica, zbilja može biti malo principijelan. A ne može. Kao što se može biti malo antifašist ili malo silovana.