Izgubili smo kolegu. Branimir Kompesak nije dočekao svoj 44. rođendan. “Ma, napali su me neki račići...sitni, mali račići...riješit ću ja to”, rekao je prije godinu i pol kad je dobio dijagnozu. I ako smo nekom vjerovali da će pobjediti rak, to je bio Kompe. Tako pun energije, vječno nasmijan, sa smislom za humor koji nije znao za loše dane. Koliko je ljudi u stanju osam sati na dan raditi vrlo odgovoran posao u Fini pa nakon toga loviti novinarske priče? I još biti otac i povremeno svirati u bendu? Branimir Kompesak bio je čovjek u čijem rječniku nije postojala riječ poraz. Ja hoću živjeti, ja još imam snage, govorio je i nakon 11 ciklusa kemoterapije. Prije mjesec i pol shvatio je da mu liječnici ovdje više ne mogu pomoći i otišao u Indoneziju kod iscjelitelja, ali nije bilo koristi. Neću samo ja umrijeti, ubit ću i taj rak, prkosio je Kompe pred sam kraj. I ubio ga je u utorak, malo prije ponoći, u njegovo omiljeno doba dana.