Latinka Perović jugoslovenska povjesničarka i političarka preminula je danas u 89 godini. 

Sa 27 godina postala je predsjednica Antifašističkog fronta žena Srbije (AFŽ). Obavljala je dužnost tajnice Saveza komunista Srbije od 1968. do 1972. godine.

Smatrali su je najutjecajnijom ženom u zemlji u to vrijeme, godine 1972. Josip Broz Tito smjenjuje je sa pozicije tajnice iz straha da su njena uvjerenja previše liberalna.

Gdje su danas nacionalistička Srbija i A. Vučić u odnosu na 20. stoljeće?

Jučer je tu bio okrugli stol o Versajskome ugovoru. Kolega iz Italije govorio je da postoje različiti nacionalizmi. Rekla sam da tako i ja gledam na srpski nacionalizam. Treba razlikovati usmenu povijest, tradiciju koja se nadovezuje na srednjovjekovnu državu i želju da se nju vidi obnovljenu, iako ona nije bila država samo srpskog naroda, a i današnji Srbi ne nadovezuju se direktno na srednjovjekovne Srbe. Ta usmena povijest, nažalost, vrlo je često i danas uzor politici. Postoji i učena, pisana historiografija koja je bila kritična prema srpskom nacionalizmu. U doba SFRJ postojalo je uvjerenje da je Srbija dominantan činilac Jugoslavije, kao najbrojniji narod, kao narod koji je ratovao za tu Jugoslaviju i za nju dao mnoge žrtve. U političkim i intelektualnim elitama postojalo je uvjerenje da je Srbija bila uvijek pobjednik u ratu, a gubitnik u miru. Taj narativ koristio je u svojoj književnosti Dobrica Ćosić kao ideolog tog nacionalizma i uveo Srbiju u sukobe, da bi na kraju ta paradigma doživjela poraz. Pri kraju rata Ćosić ju je preformulirao: 'Ono što nismo uspjeli dobiti u ratu, probajmo ostvariti u miru' i na tome stoji politika u Srbiji danas. Odatle neuvjerljivost našeg europskog puta, a istodobno i latentni sukobi u okruženju, pa i u samoj Srbiji.

Hoće li EU tolerirati takav nacionalizam novog kova Aleksandra Vučića?

Kao povjesničar društvenih ideja u Srbiji s velikom sigurnošću mogu ustvrditi da je ta ista ideologija i ranije bila dominantna u Srbiji. I rani srpski socijalisti i radikali u kraljevini i potom komunisti, sve to su bile ideologije neponavljanja zapadnog puta, odbacivanja kapitalizma i liberalizma, te tako vidim i pojavu Miloševića, kao anticipaciju onoga što će se događati u svijetu s padom Berlinskog zida. Milošević je u svojim govorima, ako se čita pažljivo, govorio da Europa dolazi u obzir, ali da će Srbija u nju ući na bijelom konju, da Srbija mora biti država ili je neće biti, što je značilo rekonstrukciju Jugoslavije, rješenje srpskog pitanja kao državnog. Uz to su stali intelektualna elita, Crkva, mediji, na tome se na kraju podijelila komunistička elita, na tome modelu izvršena je mobilizacija masa, poslije čega više niste mogli nazad, objektivno ste išli u rat. Ti ratovi su završeni porazom, ali je ta naša energija sabrana u jednoj novoj integraciji, u duhu vremena koju je proklamirao Đinđić. No to je prekinuto njegovim ubojstvom. Poslije Đinđićeva ubojstva Srbija je dugo oklijevala surađivati s Haškim sudom. Deset godina je skrivala Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Kretanje prema EU integracijama bilo je neuvjerljivo pod vladom demokrata nakon ubojstva Đinđića, a nastavilo se s pobjedom SNS-a na izborima. SNS je utemeljen u našoj monističkoj tradiciji političke kulture. Ona je to bila pod radikalima, naravno i pod komunistima, i na toj osnovi je obnovljena Napredna stranka u Srbiji. Prihvatila je suradnju s Europom, ali retorički, ne poričem važnost niti toga, ali i to ima svoju granicu, postaje neuvjerljivo, nejasno, a ogleda se u odnosima unutar Srbije, napuštanju svake orijentacije na politički pluralizam koji je doživio poraz. Mi danas imamo jednu stranku, monističku kulturu, što vodi u opasan proces razaranja institucija i jačanja autokratske vlasti.

Jeste li vi ogorčeni danas objektivno kulturno, znanstveno i ekonomski slabijim republikama?

Kod mene ogorčenje nikad nije bilo dominantna karakteristika prema stvarnosti, ali ni prema prošlosti. Odlazeći iz političkog života pokušala sam si objasniti te procese. Sigurno je bila potrebna demokratizacija Jugoslavije, veća decentralizacija. Ja sam demokratizaciju vidjela i kao pravo čovjeka bez obzira na etničku pripadnost, ali i kao umnožavanje društvene energije kroz više centara odlučivanja. Rat sam smatrala teškom... teškom... ne epizodom u povijesti, nego zaista intelektualnim, moralnim, civilizacijskim padom političkih i intelektualnih elita. Ali nikad ne odustajem od traženja izlaza i rješenja. Zato sam i došla tu na Kliofest. Ako govorimo o Hrvatskoj, nju rat određuje u puno većoj mjeri nego što se to u Srbiji razumije, ali je određuju i članstva u NATO-u i EU. Mislim da tu imamo jako ohrabrujućih tonova, osjeti se smjena generacija, osjete se nove vrijednosti, kulturne, društvene, znanstvene, ima mnogo novih knjiga, ima puno kulturne komunikacije. Od ovdašnjih stručnjaka čula sam da je to jedna djelomično uspjela tranzicija. Ali potpuno uspjele tranzicije nema, zbog nespremnosti na promjene, zbog različitih mentaliteta, zbog zatvorenosti same u sebe, umjesto da se okreću Europi u kojoj su promjene vrlo brze, a mi to nismo shvatili u 80-ima. Uvijek se sjetim vašeg povjesničara Županova koji je rekao: 'Promjene su nevjerojatno brze. Mali narodi imaju dvije mogućnosti: ili će u njima sudjelovati nesigurni u ishod ili će se zatvoriti i tako propasti'.

Milošević se u 80-ima, ako sam vas dobro shvatio, pokazao kao predložak za oblikovanje autoritarnih vođa u Europi u 21. stoljeću

Složila bih se s vama. On nije bio uzurpator jer, kako se vidi u knjizi jedne moje kolegice o suđenju u Haagu, Milošević je sjeo na već osedlanog konja, već je bio postignut sporazum oko promjene ustavnih principa Jugoslavije u SANU, u Crkvi, u medijima i trebalo je napraviti taj prodor u vladajuću Partiju. To je učinjeno s Miloševićem. On nije postao vođa Srbije, nego vođa svih Srba, čime je stekao 'legitimitet' da vodi ratove. Napisala sam u predgovoru te kolegičine knjige da ga već krajem 80-ih vidim kao anticipaciju onoga što će nastati u posthladnoratovskom dobu, kad će se u tranzicijskim zemljama pojaviti novi tip autoritarnih vođa.

Danas opet imamo utrku u naoružanju Srbije i Hrvatske. Ja to vidim kao ilustraciju dominacije još ratnih paradigmi.

Ne možete reći da se naoružavate ne da biste bili agresor, nego da biste se branili. Nikezić je jednom prilikom upozorio Tita na toliko naoružavanje: 'Znate što? Previše je slab organizam za tako težak oklop'. Upozorio ga je da bi se to oružje jednog dana moglo upotrijebiti u druge svrhe.

Što je Tito na to rekao?

Ništa posebno osim onoga što je inače govorio. To zveckanje oružjem danas je vrlo opasno. Preopasno je uzgajanje tog ratničkog mentaliteta, rekla bih arhaičnog. Ali mislim da ova mlada generacija na to reagira. U Srbiji je u ratu postojao masovan otpor, mladi su odlazili i do 21. stoljeća nitko se nije vratio. Slijedila je egzistencijalna kriza, pa su i dalje odlazili. Danas je njihovo obrazloženje za iseljavanje to da im je postala nepodnošljiva ta atmosfera, a u tu atmosferu ubrajam i to naoružavanje. Što se Hrvatske tiče, čini mi se da postoji društveni pokret da se ljudi zadrže.

VIŠE PROČITAJTE OVDJE