Postoji opasnost da će nam se na kontejner srušiti kuća ako malo jače zatrese, ali drugog izbora nemamo. Moramo se useliti, a kako će biti dalje, neka nas dragi Bog čuva - kaže Suzana Krhen (54), stanovnica Markuševečkog Popovca, čija je kuća u potpunosti stradala u potresu.
POGLEDAJTE VIDEO: Stanovnici Markuševca u strahu od potresa
U srijedu je novi potres od 2,4 po Richteru opet zatresao Zagreb, a kod ljudi u Markuševcu probudio traume.
- Trese nam svaki dan, nemamo mira. Živci su nam napeti i ne znamo kako i kuda dalje - kaže.
Njena se obitelj trenutno nalazi u kući njenih kumova.
- Nakon potresa sam se ustala i čim je svanulo otišla provjeriti kuću. Samo sam se molila Bogu da nam nije sve palo na kontejnere u dvorištu - kaže.
'Pitam se kako ćemo preživjeti zimu?'
Suzana, njen sin (31) i gluhi roditelji Slavko (81) i Barica Horvatić (76), početkom kolovoza uselit će u kontejnere koji su postavljeni u dvorištu Suzanine kuće. Kuća njenih roditelja također je označena crveno i nije pogodna za život.
- Moja kuća ima dva kata i oba su za rušenje. Prizemlje je još dobro, tako da smo sin i ja skupili nešto novca da barem uspijemo napraviti kupaonicu da se imamo gdje istuširati. Sada to dovršavamo i uskoro ćemo se useliti. Ipak, pitam se kako ćemo preživjeti zimu jer se kontejneri griju na klimu, a ovdje su zime jako hladne -kaže.
Suzanin sin je netom prije potresa digao kredit kako bi uredio gornji kat kuće.
- Taman je sve bilo gotovo, planirali smo da se useli iza Uskrsa. Doslovno na štednjaku nismo skuhali ni jednu kavu i sve je otišlo. Srećom, uspjeli smo spasiti dio namještaja, ali krova nad glavom nemamo - priča nam s grčem u želucu.
Na njenoj su kući popucali svi nosivi zidovi, a nakon svakog manjeg potresa pukotine postaju još veće.
- Svaki put kad dođem vidim da se još nešto pomaknulo, da je još nešto palo. Stvarno je opasno ovdje boraviti, iako zadnjih nekoliko dana pakiram sve preostale stvari kako bi katovi ostali skroz prazni - kaže.
'Kuća mi je uspomena na život s pokojnim mužem'
Suzana je prije 14 godina ostala udovica te se nakon smrti supruga teško oporavila.
- Bilo nam je zaista jako teško. Ali uspjela sam sama podići sina, on se taman zaposlio, digao kredit i sve smo uredili. Napokon sam mislila da nam život ide na bolje. Sad nam se sve srušilo drugi put - priča nam.
Kuća joj je, kaže, uspomena na njihov zajednički život.
- Zajedno smo ju gradili, gradili naš zajednički život. Sve što imam je ova kuća. Kada budemo rušili dva kata, a morat ćemo jer predstavljaju veliku opasnost, ja neću moći biti tu. Ne znam kako ću to izdržati, gledati da mi se pred očima ruši cijeli moj život - kaže.
Tog 22. ožujka ne voli se prisjećati.
- Ničeg se ne sjećam osim glasne buke pucanja zidova. I sad kad na to pomislim, ledi mi se krv u žilama. Rekli su mi susjedi da sam istrčala van i vikala gdje mi je sin, ali uopće ne znam da sam to radila - kaže.
Njen je sin u to vrijeme boravio na gornjem katu kuće, a vrata su mu prepriječila izlazak iz sobe u kojoj je spavao.
- On je oba potresa bio u kući jer nije mogao izaći. Kada se oslobodio i krenuo trčati van, cigla mu je pala tik kraj glave. To mi je rekao tek par dana kasnije kada sam se smirila - priča nam Suzana.
Od države i grada nisu dobili nikakve informacije.
- Pomirila sam se s tim da ćemo morati sve sami. Ali ljuta sam, šaltaju nas sa šaltera na šalter, informacije su nepotpune. Ma samo da nam netko kaže što dalje, koja je procedura. Ovako osim u strahu, živimo u neizvjesnosti - kaže.
'Očito mi nismo na listi prioriteta'
Iako je jasno da će morati rušiti svoja dva kata, to ne može dok se za to ne donese zakon.
- Ma ljuta sam jer ne razmišljaju o nama. Ne razmišljaju da stvarno netko može stradati ako se ne sruše ti katovi, ne samo meni već mnogo ljudi ovdje u Markuševcu. Većina ljudi se pomirila da ćemo i administraciju sami rješavati i da ćemo to platiti iz svog džepa. Ne očekujemo više ni pomoć. Uz ove male potrese je sve jako opasno, ali ne znam, očito mi nismo na listi prioriteta - kaže.
I da joj netko ponudi besplatno rušenje katova, samostalno to ne smije učiniti.
- Mi imamo zavezane ruke. Čekamo i dalje, a do tad ćemo živjeti u kontejnerima - priča nam.
Ljuti ju također što pojedini kažu da su si sami krivi.
- Svatko svoje kuće gradi najbolje što može i zna, ne samo ovdje već u cijeloj Hrvatskoj. I sada reći da smo si sami krivi za to što nam je sve popucalo je apsurdno - priča.
'Da nema ovih kontejnera, ne znam gdje bismo bili'
Suzani je tek neki dan postalo jasno da su zapravo završili na ulici.
- Bila sam sa sinom u kupovini tuš kabine kad mi je rekao: ‘Mama, jesi ti svjesna da smo mi zapravo završili bez ičega?’ i tu mi se srce slomilo. Da nema ovih kontejnera, ne znam gdje bismo bili - kaže.
Suzana je predala i papire za najam državnog stana, no nije sigurna hoće li ga dobiti.
- I oni koji su dobili rješenje, ne mogu naći stan jer najmodavci ugovor ne žele potpisati s državom. Vidjet ćemo kako će se to dalje odvijati. Sada nam je prioritet napraviti kupaonicu, a ostalo ćemo nekako - priča nam Suzana koja ostaje pozitivna.
- Moram gledati pozitivno. Razmišljam da ovo nije kraj svijeta, da ćemo se nekako i iz ovoga izvući. Cigla po cigla i budemo nekako, samo da nas administracija prestane kočiti - zaključuje.