Piranka, Ljubova, Stotonka, Muslimanka, Kraljevačka, Čekićara, Hrda... To su samo neka imena od ukupno 17 dizalica u trogirskom brodogradilištu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Među radnicima koji upravljaju dizalicama su i četiri žene. Tri su na tim pozicijama već 22 godine, dok im se četvrta kolegica pridružila prije 13 godina. One su Ines, Božena, Željka i Leona te poput njihovih muških kolega upravljaju teškim strojevima, radeći na zahtjevnim i osjetljivim poslovima. Samo dvije dizalice u Brodotrogiru njima su “nedostupne”, a to su Stotonka koja, kako joj i ime kaže, može dignuti do 100 tona tereta, te ona građevinska dizalica, zbog visine.
Za Stotonku nam kažu da, iako u principu ima iste komande kao i sve druge, za upravljati njome ipak treba više muške snage, dok je građevinska zahtjevna zbog svoje visine pa samo nekoliko kolega upravlja njome. - Po struci sam strojarski tehničar i došla sam u škver na praksu. Tad sam, 1995. godine, otišla u školu za dizaličara i tako je sve počelo. Bilo je teško na početku. U školi naučiš teoriju, ali nije tu bilo simulatora ili nečega sličnog, pa posao zapravo naučiš tek kad uđeš u dizalicu. Moraš naprosto steći osjećaj za svaku dizalicu posebno. Radila sam na svima, a trenutačno sam na Piranki. Kabina je na visini od oko 30 metara, a njome mogu dizati 25 tona. Ne treba tu snaga, ali treba vam koncentracija. Moraš znati ostati pribran u svakoj situaciji, na posao doći bez opterećenja, moraš znati sve brige staviti sa strane. U ovom poslu nema mjesta za pogrešku, jer pogreška može imati strašne posljedice. A često se događa da moraš paziti i na one kolege koji ne paze – kaže nam Ines Peljić (47) priznajući da su ih na početku kolege malo zafrkavale, ali su unatoč tome bili vrlo korektni i kolegijalni, uvijek spremni pomoći.
Imala je nekoliko škakljivih situacija. Jednom je “kuka” dizalice ostala zakačena za brod, a brod se odmaknuo od obale. - Uh, bio je to neugodan osjećaj. Brod je uspio pomaknuti dizalicu iz ‘temelja’, ali sve je prošlo dobro. Opremljeni smo motorolama pa se svaka situacija brzo sredi. Inače, najgore su bile ljetne vrućine - govori nam Ines.
Njezina kolegica Božena Radić (50) kaže kako je u nekim situacijama muškarcima lakše: - Evo, na primjer, vrućine, možda ih žene malo teže podnose. Sad smo dobili klime u kabine, no ranijih godina znalo je biti više od 40 Celzijevih stupnjeva. Taj lim bi se tako užario da su šmrkovima hladili kabinu.
Boženu je Ines obučavala za posao. Prije 13 godina radila je u trgovini, gdje je i upoznala Ines. - Rekla mi je da se traži dizaličar, a ja sam pomislila: ‘Ako može ona, zašto ne bih mogla i ja’. Tako sam s 38 godina prvi put upravljala dizalicama. Prošla sam sve, a trenutačno radim u hali na mosnoj dizalici, na visini od 30-ak metara. Moja kabina možda je površine jedan metar četvorni, gore smo samo ja i golubovi. Najgore je kad se digne prašina, sve ide gore k meni – kaže Božena priznajući kako se u škveru, za razliku od rada u trgovini, osjeća kao čovjek, jer su plaćeni prekovremeni, ima pola sata za marendu te se cijene marljivost i pošten odnos prema radu. - Moj susret s dizalicom bila je ljubav na prvi pogled, iako mi je visina bila veliki problem. Žene koje rade na razminiravanju terena, njima se treba diviti - kaže Božena ne smatrajući svoj posao neobičnim za nježniji spol.
Željka i Leona također rade 22 godine na dizalicama.
Željka se nije željela eksponirati, no Leona nam je pristala reći nekoliko rečenica o poslu i kako je sve počelo. - Bila je obuka za dizaličare i bilo je puno žena. Pa sam i ja rekla, zašto ne. Znate ono, mlado, ludo, avantura... Idem probati, pa što bude. U početku sam svaku noć imala noćne more kako padam s dizalice, ali sad mi je sve postalo normalno. Najvažnije je biti 100 posto koncentriran. Ako ima puno posla, radno vrijeme nekad se razvuče i na 12 sati. Posebno su zahtjevne noćne smjene, kad je vidljivost smanjena, a nema mjesta za pogrešku - objašnjava nam Leona. - U tom poslu nema razlike između muškarca i žene. Jednako precizni i odgovorni su i muškarci i žene na toj poziciji. No u nekim situacijama prema ženama ipak morate imati nešto više obzira – kaže nam Ivan Guina, njihov nadređeni u Brodotrogiru.