Kad se kockice života krenu rušiti, nekako to uvijek krene lančano. Barem je tako bilo u životu Vlaste Hrup (44) iz Zagreba. Da danas može krenuti ispočetka, sigurno se ne bi školovala za odjevnu tehničarku ženske odjeće po mjeri. Radila je za šivaćom mašinom u tvornicama 15 godina, a bila je u Kamenskom, Goričanki i drugima. Kako su se tvornice gasile, morala se okrenuti privatnim poduzetnicima.
– U tvornici je uvijek živo. Uz buku strojeva, tu su brojne žene koje pričaju, psuju, smiju se i jedna drugoj podvaljuju. Imate svoje radno vrijeme, izađete s posla i gotovi ste. Kod privatnika je drugačije. Radite i po 12 sati na dan. Nema smijeha, samo znoj. Nisam to mogla više podnijeti – prepričava Vlasta svoje nimalo jednostavan život.
'Sama s dvoje djece napustila sam muža, postao je nasilan'
U isto vrijeme kako se gasio posao, mijenjao se i njezin obiteljski život. Suprug s kojim ima dvoje djece, sina (20) i kćer (21), počeo je piti i postajao je sve nasilniji.
– Udario me. Tad sam rekla da mu je to prvi i zadnji put i otišla sam. Sama s dvoje djece te 1999. godine pobjegla sam iz lošeg braka jer nisam željela da odrastaju u takvom okruženju. Rodila sam ih iz ljubavi, jer sam ih jako željela, i ne bih mogla podnijeti da im nisam omogućila normalno djetinjstvo. Pregrmjela sam i nazvala roditelje. Imala sam sreću da su me ti divni ljudi željeli primiti nazad k sebi pa nisam s klincima ostala na cesti – nastavlja Vlasta zahvalna ocu i majci što su joj pomogli u najtežim trenucima.
'Prvog dana čišćenja sale sam se rasplakala'
Prije pet godina otac joj je preminuo, a majka i dalje živi s njima u zajedničkom kućanstvu. Kćer radi, a sin studira arheologiju u Zadru. Prije osam godina Vlasta je vidjela oglas da Klinička bolnica Dubrava traži spremačice. Svjesna da se ne može više iscrpljivati radeći smjene po 12 sati za minimalac kod privatnika, javila se na oglas računajući da joj ne može biti lošije. Na njezino čuđenje, pozvali su je na razgovor i primili u stalni radni radni odnos.
– Odmah prvog dana poslali su me na čišćenje sale nakon operacije. Tog dana sam se rasplakala jer sam bila uvjerena da neću uspjeti. Naime, između operacija imate tek par minuta vremena za počistiti salu, a dobila sam u ruke opremu s kakvom nikad ranije nisam radila. Mislim, u kućanstvu kad čistite za sebe imate mop ili krpu, a ovdje dobijete pomagala s rotirajućim glavama i kojekakva čuda. Imate brojna sredstva za dezinfekciju i slično. No uz svesrdnu pomoć kolega nekako sam uspjela. Taman kad sam se priviknula na rad u operacijskim salama, tri mjeseca poslije premjestili su me na Zavod za abdominalnu kirurgiju. Mislila sam tada da je to kraj svijeta, a danas sam iznimno sretna i među kolegama kad dođem na posao osjećam se kao član velike obitelji – priznaje Vlasta dodajući kako ovaj posao ipak nije za svakoga.
'Nisam gadljiva, sve dok ne vidim hračak'
Spremačice u uredima ili školama susreću se s papirima i ostacima hrane u smeću, a u bolnici moraju biti spremne na sve moguće tjelesne izlučevine, od krvi, urina, do stolice.
– Uopće nisam gadljiva, imam dobar želudac i sve podnosim bez problema jer sam svjesna da nitko to ne radi namjerno. Naši pacijenti ovdje nisu iz hobija nego jer su ozbiljno bolesni. Kad dobiju klistir, ne mogu kontrolirati gdje će i kako eksplodirati. Zato mi ništa nije teško. Ipak, moram priznati da sam jako gadljiva kad vidim hračak. Nikad ne bih mogla raditi na pulmologiji gdje pacijenti iskašljavaju – iskrena je ona.
Radni dan joj traje od 5.45 ujutro do 13 sati. Njezin posao je diskretno osigurati čiste i uredne prostore za liječnike, sestre i pacijente.
– Moj posao uključuje čišćenje i uređenje svih soba na odjelu. To uključuje pospremanje kreveta, kupaona i WC-a dežurnog liječnika i sestre, svih pacijenata te dodatnih prostorija. Uvijek prije primopredaje smjene do sedam sati treba urediti sve tako da kad liječnici stignu nema prljavih soba ili da negdje nedostaje papir u WC-u. Slijedi vizita, pa onda mi spremačice pokušavamo ići nakon liječnika i jutarnje njege tako da nikome ne smetamo. Ta jutarnja njega može se otegnuti jer naši su pacijenti ljudi u zaista teškom stanju. Zatim kako pacijenti odlaze čistite sobe – prepričava svoj radni dan Vlasta i dodaje kako je riječ o fizički zahtjevnom poslu.
'S pacijentima treba imati distancu'
Karpalni kanali na obje ruke su joj uništeni zbog podizanja i nošenja teških kanti s vodom, a na godinu kroz bolničke hodnike prijeđe i po nekoliko tisuća kilometara. Zna svaki kutak svog odjela, a s pacijentima, kaže, trudi se biti pristojna i ljubazna, ali se ne veže uz njih.
– Kad sam tek došla u bolnicu bio je tu jedan pacijent Đuro, imenjak mog oca. Podsjećao me na njega jako. Često mi je u džepove ubacivao bombone i šalio se. Vezala sam se uz njega, a onda je čovjek preminuo. To me jako dotuklo, no naučila sam da moram imati distancu. Ovdje ima svakakvih teških situacija, i ne smijete ih uzimati k srcu. Najteže mi pada kad vidim ljude koji su odustali – bilo da im je organizam preslab za borbu protiv bolesti, bilo da su psihički potonuli. Najteže je vidjeti kako čovjek odustaje. U jednom navratu, i to neću nikad zaboraviti, ušla sam u sobu pacijenta koji se u tom času okrenuo prema meni i izdahnuo. Umro mi je pred očima. Ali ovo je bolnica i tu su ozbiljno bolesni ljudi. Možda je ružno za reći, ali to je dio posla. Zato se trudim najbolje što mogu kako bih svoj posao obavljala savjesno. Radim ga onako kao da će sutra tu doći netko meni blizak – prepričala je Vlasta.
Unatoč distanci, pacijenti je često zaustavljaju pa im obavlja sitne usluge. Ode im po novine, vodu ili neku potrepštinu. Uputi im osmijeh i koju utješnu riječ.
- Sjetila sam se jedne divne situacije kad nam je jedna pacijentica koja je duže ležala na odjelu, svima poklonila Gospine slike izrađene u tehnici zlatovez. Često nas i pacijenti počaste s nekakvom klopicom i onda svi zajedno sjednemo za veliki stol i jedemo kao velika obitelj jer na našem odjelu nije bitno koje ti je boje uniforma, svi smo zajedno i u dobru i u zlu. Ponekad i otputujemo svi zajedno na neki izlet. Sve nas grije isto Sunce i svi dišemo pod istim nebom,i nikad se na hodnicima odjela nisam osjećala manje vrijednom od sestara, liječnika i drugog osoblja. Svi djelatnici mog Zavoda su veliki požrtvovni radnici koji jako puno rade i trude se da svim pacijentima boravak učine što ugodnijim jer uz sve naše obiteljske probleme, sve radimo s osmjehom na licu i toplinom u srcu, samo za njih. A kad se vrata odjela zatvore iza naših leđa, ponovo ostaje osmjeh jer idemo svojim najmilijima koji naš jedva čekaju da se vratimo kući – nastavila je Vlasta.
Krv je dala 30 puta
Veseli je kad nekome može pomoći. Upravo iz tog razloga od rane mladosti je dobrovoljna davateljica krvi.
- Do sada sam krv dala oko 30 puta. Smatram da na taj način pomažem spasiti živote – kratko je prokomentirala. U međuvremenu, kaže, na Pučkom otvorenom učilištu završila je prekvalifikaciju za računalnog tehničara te se nada će u bolnici napredovati do mjesta administratora. Nada se promaknuću jer je vrijedna radnica i to je posao koji je privlači. Njezina plaća je malena, ali je sretna što je ima jer je njome uspjela prehraniti i odškolovati djecu. Trenutačno je u sretnoj vezi već devet godina s kolegom s posla. Što nosi sutra – nema pojma, ali trudi se svaki dan ispuniti veseljem i radošću.