Nikada neću odustati od traženja djeda. Imao sam tri i pol godine kada se sav taj užas dogodio u Ernestinovu. U glavi imam neke slike, uspomene na njega, za koje uopće ne znam da li su stvarne, moje, ili su nastale tijekom godina iz priča koje su mi o djedu pričale mama i baka.
POGLEDAJTE VIDEO: 'Kad sam čula da su mi tatu zaklali, htjela sam umrijeti'
U sjećanju mi je da me gurao u radničkim kolicima po selu, da smo se jednom prilikom zezali kako zajedno pijemo pivo, da mi je donio ozlijeđenu vranu s kojom sam se igrao, da smo imali kokoši u dvorištu koje smo zajedno hranili. Kao dijete sam znao da je nestao u selu u kojemu smo živjeli i da su mama i baka stalno tužne zbog toga. Kada sam odrastao, moj mi je kum, sada pokojni, ispričao što se dogodilo mom djedi i da bi ga trebalo dostojno pokopati. Odlučio sam da ću ga tražiti dok god sam živ, kaže nam David Šain (32), poznati osječki veslački olimpijac.
POGLEDAJTE VIDEO: Četnici su mu izmasakrirali djeda
'Na snimci se vidi da je masakriran'
On i njegova mama Mira Brkić godinama tragaju za posmrtnim ostacima svoga oca i djeda Ignaca Papeša zvanog Nac kojega su četnici ubili čim su ušli u Ernestinovo, dva dana nakon pada Vukovara.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Postoji snimak novosadske televizije i na njemu se vidi moj djed, ubijen, izmasakriran. Ležao je na podu kuće, na njega su bile bačene nekakve novčanice, a pored fotografija s njegovog vjenčanja. Četnici su tada lažno prikazali da je moj djed žrtva ustaša koji su ga ubili i unakazili jer to je tada bila njihova lažna propaganda. Taj snimak nisam nikada pronašao, nisam ga osobno vidio. Nije ga vidjela ni moja majka, ali su ga vidjeli brojni naši sumještani. Sada sam odlučan da mu nađem posmrtne ostatke - kaže David koji je u međuvremenu ostao i bez bake Lucije koja se ostatak života nadala da će pronaći ostatke svoga supruga.
Zadnji put vidjela ga jekad je Vukovar pao
Nade da je živ nisu imali. Obitelj Papeš sve do rata živjela je u Ernestinovu u maloj kućici koju je sagradio Ignac za suprugu i kćer jedinicu.
Bili su skromna radnička obitelj.
- Kada su počela puškaranja u Tenji mislili smo da će se to brzo smiriti. U kolovozu 1991. stari ljudi evakuirani su iz sela. Majke i djeca su otišle ranije. David i ja smo s mojim roditeljima završili u Viljevu u progonstvu. Nakon nekog vremena tata je rekao da više neće biti po tuđim kućama i da ide u svoju u Ernestinovu. Mami se to nije svidjelo, jer se nitko od mještana nije htio vraćati. Ali, on je odlučio, otišao je početkom listopada, ali je vikendima dolazio k nama. Nije bilo autobusnih linija nego bi ga povezli gardisti iz sela koji su imali obitelji u Viljevu - prisjeća se Mira dodajući kako u to vrijeme Ignac nije bio jedini od mještana u selu. Bilo ih je još.
- Tatu sam vidjela zadnji puta na dan pada Vukovara, 18. studenog, bio je ponedjeljak. Nismo znali da je Vukovar pao. Taj je vikend bio kod nas i vraćao se u Ernestinovo. Dovezla sam ga do autobusne stanice u Donjem Miholjcu. Ušao je u autobus i sjeo pored prozora. Stavio je torbu ispred sebe. Promatrala sam ga netremice. Kao da sam imala neki osjećaj. Čak sam i prišla bliže prozoru da ga bolje vidim. Kao da sam se trudila upiti svaku njegovu poru na licu, svaki treptaj, sve. Kasnije sam shvatila da je taj trenutak bio naš posljednji zajednički trenutak - dodaje Mira.
Ljudi koji znaju nisu htjeli pričati o tome
Ignac je u selo došao sutradan. Idući dan, u srijedu, 20. studenog, palo je Ernestinovo i ubijen je.
- Nisam sigurna što se točno događalo u selu i s mojim ocem. Ljudi koji znaju nisu mi željeli govoriti o tome. Mama i ja smo zamišljale da je tata ipak uspio pobjeći. Od srijede do subote smo tražile, čekale, raspitivale se je l’ ga tko vidio, čuo. Nismo znale da je na TV Novi Sad prikazan snimak iz Ernestinova snimljen nakon pada. Neki od njih su to vidjeli. Jedan susjed mi je rekao: “Miro nemoj tražiti tatu, jučer je objavljeno da je on poginuo na kućnom pragu”. Nije imao snage ispričati što je doista vidio na tom snimku. Sljedeća tri mjeseca nismo znali da postoji taj snimak i što se tati dogodilo. Kada mi je jedna žena napisala da je on zaklan, htjela sam umrijeti, da me nema. Nisam mogla živjeti s time - kaže Mira, a jednako loše sa svime se nosila i njena majka Lucija koja je od šoka dobila dijabetes i doživjela psihički slom.
Teško se razboljela. Umrla je 2006. godine.
- Ima raznih priča o tome što se događalo s našim ljudima koji su ostali u selu. Jedan mještanin mi je ispričao da je izvukao djeda iz podruma gdje je bio skriven s drugim susjedima. Htio ih je odvesti iz sela nakon što je ono palo. Svi su se okupili kod silosa u selu i potom krenuli poljskim putevima preko Bobotskog kanala prema Ivanovcu. No, iz nekog se razloga djed vratio nazad u selo. Nitko ne zna zašto. Navodno su ga u tom vraćanju od centra sela prema kući uhvatili četnici - kaže David koji danas ima svoju obitelj i svojoj djeci jednoga dana, želi pokazati grob svoga djeda.
- Životni mi je zadatak dostojno pokopati tatu. Kada bih to uspjela, zaokružila bih priču i zahvalila Bogu - kaže Mira.