Mrtav čovjek, nepoznata žena i mobitel koji ne prestaje zvoniti – to je ukratko uvod u novu predstavu koju režira splitska kazališna redateljica Nenni Delmestre, prema tekstu suvremene američke dramatičarke Sare Ruhl. Delmestre iza sebe ima 33 godine osebujne kazališne karijere, više od 80 predstava, kontakte s kazališnim umjetnicima diljem svijeta, ali se može pohvaliti i kuriozitetom da je nekoć bila u vrhu jugoslavenskog ženskog tenisa. Dok se nije zaljubila u kazalište. S redateljicom smo razgovarali uoči premijere predstave “… a mobitel i dalje zvoni” u splitskom HNK 12. veljače.

Express: Drama Sare Ruhl, koju trenutno režirate i koja će uskoro doživjeti premijeru, ‘... a mobitel i dalje zvoni’, bavi se u jednu ruku otuđenošću. Žena koja se prvi put javi na telefon mrtvog čovjeka ne može se prestati javljati, kao da je postala ovisna o tome da zadrži neku poveznicu s tim čovjekom koji je pred njom umro, iako ga nije poznavala. Tekst je napisan prije 12 godina, kad mobiteli još nisu bili pametni, no već je tad bilo jasno da nas ta spravica osamljuje koliko i zbližava. Vidite li osamu kao problem današnjeg društva?

Mislim da nam je svima jasno koliko se naš život u velikom dijelu preselio ‘online’. U jednu ruku to nas zbližava, u drugu otuđuje. U ovoj našoj ‘romantičnoj komediji’ glavna junakinja preuzima mobitel mrtvog čovjeka s plemenitom namjerom da popravi njegove odnose i pruži utjehu njegovim ‘bližnjima’. Naravno da se u tom svom empatičnom zanosu zapetlja i da se njena romantična slika ljudi i svijeta počinje otapati, ali se istodobno stvara nova slika života koji je realan i konkretan i koji joj otvara vrata istinske sreće. Osama je, osobito sad, u okolnostima u kojima živimo s ovom pandemijom, postala velik društveni problem koji otvara mnoga pitanja. Što će biti s mladim ljudima, kad će se zaljubiti, dotaknuti, poljubiti? Kad ćemo napokon moći zagrliti svoje roditelje? Ja se samo nadam da nam, kad ova pandemija prestane, taj ‘online’ život neće i dalje biti potreban u jednakoj mjeri kao sad.

Express: Prošla godina ostavila je snažan utjecaj na kazališta diljem svijeta. Vi ste u 2019., koja se iz današnje perspektive čini kao godina u kojoj smo živjeli u blaženom neznanju i u kojoj nam je zapravo bilo dobro, imali premijeru predstava ‘Laponija’ i ‘Kušnja’. Kako vam je izgledala 2020. godina? Kako ste osobno i profesionalno podnijeli pandemiju?

Kao i mnogi, pokušala sam iz 2020. izvući najbolje što sam mogla. Teško mi je palo što sam neke angažmane morala odgoditi, ali tako je manje-više svima, pa sam se pomirila s tim. Najbolje što mi se na profesionalnom planu dogodilo je to što sam postala članicom neformalne grupe The Day After, koju čine pisci, redatelji, glumci, prevoditelji (a ima među nama i jedan psihijatar) iz Izraela, Njemačke, SAD-a, Brazila, Indije, Mađarske, Slovačke, Češke, Italije, Austrije, Kine. Sastajemo se svake nedjelje na Zoomu i razgovaramo o kazalištu kroz prizmu aktualnih događaja i vizije budućnosti. Kolegama iz TDA grupe poslala sam na čitanje nekoliko tekstova hrvatskih pisaca prevedenih na engleski. A konkretni rezultat toga je da su drame Elvisa Bošnjaka ‘Otac’ i ‘Ubojstvo u klubu Quasimodo’ prevedene na hebrejski te su u planu prijevodi još nekih hrvatskih pisaca. Također, imala sam sreću da smo uspjeli i ‘Laponiju’ odigrati čim su se proljetos otvorila kazališta, a zatim i u njenom prirodnom božićnom terminu. Nažalost, s ‘Kušnjom’ smo stali zbog Zojine smrti, koja nas je sve jako pogodila, a onda je tu još i pandemija koja je zaustavila sve predstave s velikim brojem umjetnika, ali nadam se da ta važna predstava neće nestati s repertoara HNK Split. Imala sam i vremena prevesti nekoliko tekstova za svoje buduće projekte. Osobno, bilo je svega, i brojenja 15.000 koraka na balkonu, i izlazaka u ‘nemušte ure’ na šetnju uz more, uglavnom distanca i maska, i to još disciplinirano prakticiram. Najteže mi je što ne ljubim i ne grlim mamu i prijatelje. Tek sad vidim koliko mi je taj fizički kontakt neophodan za preživljavanje. Kad ovo prođe, nagrlit ćemo se do mile volje!

Express: ‘Nenni je uvijek više vjerovala u mene nego ja sam i vukla me naprijed’, riječi su dramskog pisca Elvisa Bošnjaka. Režirali ste mnogo Bošnjakovih komada, zapravo više nego ijedan redatelj u Hrvatskoj, a on tvrdi da među vama vlada poseban tip razumijevanja. Ima li Split još takvih suvremenih dramskih pisca, koji poput Bošnjaka razumiju duh dalmatinskog podneblja?

S Elvisom zadnja dva desetljeća imam poseban profesionalni i prijateljski odnos. Mislim da smo zajedno napravili nekoliko velikih predstava, ali ono što je jednako važno je da imamo neprekidnu komunikaciju i razmjenu ideja, kreativnih ‘napadaja’ i ‘ludila’ i kad ne radimo zajedno. Mi se nekako ne bojimo i ne stidimo jedno drugome pokazati ogoljelost snova koje bismo pretočili u neki kreativni izričaj. I to je neprocjenjivo. Split ima novih dramskih pisaca, u ovom trenutku padaju mi na pamet Ivana Vuković i Katja Grcić, dobitnice Nagrade ‘Marin Držić’, a znam i za još nekoliko ljudi koji dobro pišu.

Express: Režirali ste gotovo 80 predstava u kazališnoj karijeri, što u HNK Split i ostalim hrvatskim kazalištima, što u Sloveniji, Meksiku, Makedoniji, Italiji i Venezueli. Režirali ste i klasike, Ibsena, Shakespearea, Sofokla, ali i strane suvremene tekstove, poput onih Jona Fossea ili Yasmine Reze. Kakve priče vas privlače? Kad postavljate predstavu, što je vam je bitno da na završetku večeri publika sa sobom ponese, kakav osjećaj, kakav dojam?

Ne mogu reći da me privlače isključivo neke posebne priče. Ono što mi je bitno u odabiru dramskog teksta je to da me se tiče, na emotivnoj, intelektualnoj, etičkoj... razini. Ako je to priča koja zrcali naš svijet, nije dovoljno da bude samo to nego da ima i drugu, treću, petu dimenziju, da ima poseban kut gledanja, uvijek iz drugog i prema drugom, iz pokušaja razumijevanja, da pokuša dotaknuti čežnju za boljim i plemenitijim. Posebno volim tekstove poput ovoga koji sad radim jer mi dopuštaju da se igram snom i javom, realnim i irealnim, svakodnevnim i poetskim. Volim kad mi publika izađe s osjećajem da je bila dio jednog svijeta prema kojemu ima stav, kad o predstavi raspravlja pri izlasku iz kazališta, nije loše ni kad su zbunjeni, a u zadnje vrijeme sve ih više volim vidjeti radosna lica.

Express: Studirali ste u SAD-u, kamo ste otišli kao 18- godišnjakinja. Da se današnja Nenni upušta u takvu avanturu, što biste ondašnjoj sebi poručili? Biste li joj poručili da ostane u Americi ili da se vrati kući?

Nikad ne bih ostala u Americi. Mogla sam, nisam htjela. Možda bih danas otišla u jednu od skandinavskih zemalja, kad ne bi bilo toliko hladno, ha, ha. Često sam u Barceloni i mislim da je to pravi grad za mene. Split volim, Split me boli jer može biti fantastičan grad, a to nije, i ne znam hoće li ikad biti.

*Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 5. veljače