Perači prozora na tornjevima i poslovnim zgradama u Hrvatskoj rade tijekom lijepog vremena. Kad krene sezona kiša, od posla ništa. Takva situacija, priča Jagor Koprek (35), nije u inozemstvu. Radio je godinu dana u kanadskom Vancouveru, no želja za domom bila je jača.
– Ne vidim svoju budućnost u nekoj stranoj zemlji jer je u Hrvatskoj ljepše. U Vancouveru je užasno hladno, temperatura zna ići do minus 20. Oni koji misle da vani teče med i mlijeko, samo su djelomično u pravu. Takva je situacija onima koji su spremni putovati na posao i s posla više od sat vremena, koji su spremni raditi po deset i više sati, a troškovi života su prilično visoki. Nije to za mene – opušteno priča mladić koji je u Kanadu otišao zbog stjecanja novih iskustava i financija.
'Naletio' je na svašta
Neka iskustva, smije se, ne može zaboraviti iako bi želio.
– Jedan od većih stambenih nebodera na kojem smo radili imao je 40 katova. Na jednom katu gospođa od 60-tak godina me ugledala kroz prozor. Namjerno je zadigla suknju ispod koje nije ništa nosila. Uf. Skrenuo sam pogled, ali ne dovoljno brzo. U drugoj prilici na 20. katu čovjek je na balkonu uzgajao marihuanu. Fotografirao sam za uspomenu. Na 15. katu me neka Ruskinja zvala da se popnem preko balkona i uđem u stan popiti kavu kod nje. Nekog starijeg gospodina u drugoj zgradi prekinuo sam prilikom samozadovoljavanja. Ima svega i iskreno, trudim se ne gledati. Namjerno jače lupam užetom i da budu svjesni da sam tu – smije se on i dodaje kako u Hrvatskoj nema takvih situacija jer ovdje peru prozore na poslovnim, a ne stambenim objektima.
Kod nas mu nude sok ili kavu
Ovdje je i drugačija kultura, pa tako primjerice u Kanadi stakla na neboderima peru jedanput na godinu, a u Hrvatskoj jedanput u deset godina. Ovdje i nema tako visokih zgrada, u prosjeku poslovni neboderi imaju do deset katova, a vani ih je bilo i do 40. U Hrvatskoj mu ponekad ljudi u uredima znaju otvoriti prozor i ponuditi sok ili kavu.
'Privlači me mir, tišina i pogled'
Sretan je poslom koji radi, kaže, jer ga je visina oduvijek privlačila.
– Vrlo sam spretan, a još kao dječak odrastajući na zagrebačkom Britancu izluđivao sam roditelje penjući se po krošnjama i krovovima. Naravno da se bojim visine, ali ne do te mjere da bi me strah blokirao. Što me to gore privlači? Mir, tišina, pogled. Teško je to objasniti – kaže on.
Kako bi ovaj posao radio u Hrvatskoj morao je proći liječnički pregled, a svjedočio je kako među njegovim kolegama u Kanadi posao rade i narkomani te Meksikanci koji nemaju nikakvo predznanje ali su spremni riskirati život da zarade novac za svoju obitelj.
'Čuo sam da je jedan kolega poginuo u Zagrebu'
Nikad nije imao nezgoda, ali je svjedočio neugodnoj situaciji kolege u Zagrebu.
– Uvijek imamo dva užeta kojima smo pričvršćeni – glavno i pomoćno. On se previše njihao na svom glavnom užetu i nije primijetio da ga reže lim na zgradi. Uže je puklo, pa je na drugom katu ostao visjeti na pomoćnom. Spustio se po njemu, uzeo novo uže i nastavio posao. Srećom, ništa se nije dogodilo, iako sam čuo prije dosta godina da je baš tu u Zagrebu jedan kolega poginuo na ovom poslu – kaže Jagor.
'Nikad ne dopuštam da mi netko drugi pričvršćuje opremu'
Posao mu počinje oko osam sati ujutro i završava između 16 i 18 sati, ovisno o poslu. Nakon dvotjednih priprema i osiguranja zgrade, donose opremu. Kreću od krova gdje pričvršćuju užad.
– Nikad ne dopuštam da mi netko drugi pričvršćuje opremu. To je stvar povjerenja, a ja imam najviše povjerenja u sebe. Kad ste sve učvrstili i isprovjeravali, najteži dio je otisnuti se preko ruba zgrade. Prevladati u sebi prirodnu blokadu i opustiti se. To je kao i s padobranom. Provjerili ste opremu i sigurno ste da je sve u redu, pa se blokada lakše premosti. Kad krenete raditi, sjedite u sjedalici, imate pored sebe pribor za pranje prozora i koncentrirate se na posao. Ne možete se javljati na mobitel, a osobno najviše volim slušati neku laganu opuštajuću glazbu. Na užetu provedem i po nekoliko sati u komadu jer je prilično nezgodno sve razmontiravati i spuštati se da biste išli na WC. Ljeti uz sebe imam bočicu s vodom i to je to. Osim zgrada, naša firma bavi se i drugim visinskim radovima, pa sam tako montirao gromobran na tornju crkve u Loboru, a nebrojeno mnogo puta smo pričvršćivali razne antene ili farbali stupove – objasnio je Jagor.
'Jednom mi je ispala kanta s vodom'
U nekoliko navrata s visine su mu znali ispadati predmeti poput vijaka, a jedanput mu je ispala kanta s vodom. No zbog dobrog osiguranja zgrade, nikad se nije dogodilo da išta dođe do ljudi na tlu. u Vancouveru su njega i kolege napadali galebovi koji su se ugnijezdili na zgradi, pa su se osjećali kao u nekom horor filmu. No uspjeli su odraditi posao. Kaže da je u ovih osam godina oprao više od 100.000 četvornih metara prozora i tom se izvještio, ali priznaje da doma nikad nije orpao nijedan prozor.
Bavi se i pčelarstvom: Ne može se preživjeti od jednog posla
Živi s roditeljima jer često putuje. Kad nije na terenu zbog posla, bavi se alpinizmom ili pčelama.
– Pčele su predivne. Moji su se bavili njima pa sam ja nekako nastavio. S njima morate biti jako smireni. Imam 50 košnica, a proizvedemo 20 kila livadnog meda po košnici na godinu. Toliko volim med da uopće ne konzumiram šećer. Med stavljam i u kavu. Žalostan sam kad vidim što se sve u Hrvatskoj prodaje pod med. Recimo, izvana se uvoze ogromne količine kukuruznog sirupa. Inače, da bi nešto bilo med mora sadržavati peludna zrnca i po njima se može vidjeti odakle je i kakav je med. No ove mješavine ne sadrže peludna zrnca uopće, a ljudi to ne znaju. To je varanje. Idete kupiti med kad ste bolesni i mislite da vam to pomaže, a u stvari gutate šećer bez ikakve vrijednosti – kazao je dodajući da je lani njegov med na natjecanju pčelara Zagrebačke županije osvojio srebrnu medalju.
Priprema se i za treću karijeru.
– U Hrvatskoj se ne može preživjeti od samo jednog posla. Ljudi koji mogu poput mene raditi na visinama u Hrvatskoj zapošljavaju samo četiri tvrtke, a sve zajedno nas je stotinjak. Poslovi se nekad rade sezonski, a po danu možete zaraditi oko 100 eura za pranje prozora, ili do 2.000 kuna za neke posebne montaže. Morate biti zdravi i ne smijete imati epilepsiju. Zato sam uz sve ovo završio i školu za skipere, pa planiram raditi na transferu jedrilica iz inozemstva na Jadran. Primjerice, vi imate brod u Francuskoj i želite da vas dočeka u Puli kad dođete ljetovati na Jadran. Moj posao je da jedrilicu dovezem tu. Nadam se da ću se uspješno uključiti i u te krugove – kazao je Jagor.
'Kad sam gore, šef ne može do mene'
Završio je trgovačku školu, ali u toj struci se nije vidio. Pokušao je studirati na Veleučilištu u Velikoj Gorici, ali nakon godinu dana je odustao.
– Svoj posao volim jer mi daje osjećaj slobode i mira. Kad sam gore, šef ne može do mene, ne mogu mu se javiti ni na telefon. Ne mogu se zamisliti u nekom uredu među ljudima ili šalteru da radim sa strankama. Ovo je moj život i moja sreća – zaključio je.