Dvadesetog srpnja 1944. vrijeme je bilo izrazito sparno, vremenske prilike takve da kod ljudi često izazivaju razdražljivost i glavobolju. Hitlerova intuicija, koja ga je inače upozoravala na približavanje opasnosti ovaj put nije najavila događaj koji će razoriti nedodirljivost Vučje jazbine.
Pukovnik Claus Schenk von Stauffenberg uspio je u konferencijsku dvoranu u kojoj su se nalazili Hitler i mnogi najviši časnici Wehrmachta neopazice unijeti pripremljen eksplozivni uređaj od dva kilograma.
Eksploziv je u aktovci unio u sobu za sastanke i postavio na stol u blizini mjesta na kojem će se naći Hitler. Potom je navodeći kako mora hitno telefonirati, izašao iz prostorije. Razorna naprava eksplodirala je u 12.42.
Tako Angela Lambert u svom djelu Izgubljeni život Eve Braun opisuje najpoznatiji atentat na Hitlera poznat po nazivom operacija Valkira koju je vodio spomenuti 36- godišnji Claus von Stauffenberg, pukovnik, ratni heroj, aristokrat, podrijetlom iz ugledne obitelji južnonjemačkog plemstva.
Četvero ih odmah poginulo, ali Hitler je ostao živ
- Plan nije uspio, ali za dlaku. Mjesto održavanja promijenjeno je u posljednji čas, tako da sastanak nije organiziran pod zemljom, kao što je bilo najavljeno(u tom slučaju eksplozija bi bila još smrtonosnija, jer bi do nje došlo u ograničenom prostoru), nego u jednoj nadzemnoj kolibi koja je imala tri velika prozora.
Detonacija eksploziva bila je uspješna, no nekoliko trenutaka prije nje jedan je uslužni pukovnik udaljio aktovku od Führera i postavio je iza jedne masivne noge stola, što je bitno umanjilo djelovanje eksplozije. Ipak, četvero ljudi poginulo je na licu mjesta, a dvadesetero ih je ranjeno, no Hitler je preživio.
Hlače su mu se poderale na komadiće i osim opće potresenosti, opeklina i više od stotinu komadića hrastovine koji su mu se zarili u desnu nogu, u prvi se mah činilo da je razmjerno neozlijeđen. Desna ruka privremeno mu je ostala paralizirana, a bubnjići probijeni tako da još neko vrijeme nije čuo.
Dugoročne posljedice postale su očite tek kasnije. Do konca života lijeva mu je ruka nakon toga ustrajno i primjetno drhtala. To se vidi i na fotografijama na kojima je ili pridržava desnom rukom ili drži iza leđa. Neki su kasnije čuli kako Führer ponavlja: 'Neranjiv sam, besmrtan sam'. - opisuje događaje u Vučjoj jazbini tog 20. srpnja 1944 autorica Lambert.
Da je Hitler tog dana poginuo ukupan broj žrtava Drugog svjetskog rata bio bi upola manji.
'Puč je zaista imao izvjesne šanse za uspjeh'
Claus von Stauffenberg eksploziju je promatrao sa sigurne udaljenosti i bio uvjeren da je Hitler poginuo. Za manje od pola sata već se vraćao u Berlin, kako bi aktivirao prevrat i osnovao novu vladu - bila je to operacija Valkira. No, Hitler je preživio i sve je bilo uzalud..
Von Stauffenberg je, malo prije nego se odlučio na atentat, izgubio oko, ruku i dva prsta, i bio je od samog početka svjestan činjenice da je pokušaj ubojstva Hitlera, bez obzira na ishod, ravan samoubilačkoj misiji. No ipak je ustrajao: 'Na kocki nisu ni Führer, ni naša zemlja, ni moja supruga i četvero djece, nego čitav njemački narod'.
I premda je von Stauffenberg bio konzervativac i veliki nacionalist kako je rat odmicao, njegovo nezadovoljstvo Hitlerovim režimom je raslo, posebno nakon što je svjedočio užasnim zločinima koje je njemačka vojska činila na istočnom frontu, a i bilo mu je jasno da Hitler gubi rat.
- Pripadnici pokreta otpora protiv Hitlera su svakako bili vođeni različitim - osobnim, političkim i religioznim motivima. Zajednička im je bila borba protiv zločinačkog režima. Kod von Stauffenberga, kao časnika glavnog stožera, i kod ostalih vojnih pripadnika otpora, tu su bili i vojni motivi. Nakon katastrofalnih poraza u Staljingradu i sjevernoj Africi, ovi časnici su shvatili da će Hitlerovo vođenje ratova odvesti Njemački Rajh u propast - objasnio je jednom prilikom za Deutsche Welle povjesničar Magnus Pahl.
Da bi se Njemačka spasila, Hitler mora umrijeti - mislio je Claus von Stauffenberg.
- Zaista je bilo vrlo važno da Hitler bude ubijen. To je važilo kao preduvjet za uspjeh državnog udara. Vojnici Wehrmachta su prisegnuli Hitleru i velikim dijelom mu bili i odani. Da je Hitler bio ubijen, oni bi bili oslobođeni ove prisege, a put slobodan za rušenje vlasti. Zavjerenicima je za državni udar nedostajala dovoljno pouzdana vojna potpora. Unatoč tome, vjeruje se, posebno u novijim istraživanjima, da je puč zaista imao izvjesne šanse za uspjeh - smatra Magnus Pahl.
Na smrt osuđeno 200 ljudi
Von Stauffenberg i trojica suzavjernika uhićeni su još iste večeri i strijeljani ubrzo nakon ponoći, gotovo točno 12 sati nakon eksplozije. Pritom su imali sreće. Umrli su brzo i bezbolno.
- Kasnije je u znak odmazde za neuspjeli udar u sklopi insceniranog suđenja pred Narodnim sudom na smrt osuđeno još dvije stotine osoba. Svi su odvedeni u zatvor Plötzensee, gdje su ih objesili, a polagano umiranje u mukama snimano je kamerom. Prema nekim pričama, Hitler je uživao dok je te snimke gledao u društvu najbližih suradnika i SS-ovaca koji su se gušili od smijeha. Albert Speer - koji je odbio nazočiti projekciji - naveo je kako je na Hitlerovom radnom stolu vidio fotografije vješanja. Ako je to točno, riječ je o otklonu od uobičajene procedure: Führer je bio osjetljiv i gadljiv i nije se volio suočavati s posljedicama svojih krvoločnih zapovijedi - objašnjava Lambert u svom djelu
Von Stauffenbergovo tijelo je spaljeno, a pepeo rasut u vjetar.
Poslije njegove smrti, njegova trudna žena Nina, koja je u to vrijeme nosila njihovo peto dijete zajedno s njegovom majkom je privedena i odvedena u koncentracijski logor Ravensbrück. Djeca su im odvedena u Dom za nezbrinutu djecu. Ipak, svi su preživjeli i na kraju rata pronašli jedni druge. Nina u siječnju 1945. godine rodila Stauffenbergovo najmlađe dijete, kćerkicu Konstanze.
Njihovo najstarije dijete, sin Berthold, koji je nakon školovanja postao general u Njemačkoj vojsci, prije desetak godina kazao je za BBC-jevu emisiju Svjedok:
- Za mene nema sumnje da je zavjera spasila malo njemačke časti.