Da je antifašizam u Hrvatskoj već trideset godina nepoželjan termin, ali i sustav vrijednosti, opće je poznata stvar. Vidljivo je to iz toleriranja, relativiziranja, pa čak i otvorenog slavljenja ustaša kao hrvatskih domoljuba, ali i korištenja svake prilike da se hrvatske antifašiste proglasi zločincima i izdajnicima. Jedan problem je taj što su se hrvatski antifašisti 1941. pobunili protiv hrvatske fašističke države, točnije protiv hrvatskog ustaškog režima, koji je na temelju rasnih i ostalih represivnih zakona provodio genocid nad nepoželjnim nehrvatskim narodima. Drugi problem je činjenica da hrvatskog oružanog antifašističkog pokreta ne bi bilo bez komunista. Pri čemu to nije problem komunista, nego svih onih koji su također imali priliku uzeti oružje u ruke te spašavati ponos i ugled Hrvata, ali su zašutjeli i umjesto nacionalnog ponosa spašavali vlastite pozicije.

I tako, nema tog događaja iz antifašističke prošlosti koji za hrvatske povijesne revizioniste i nacionaliste nije sporan. Sezona obračunavanja s prošlošću započne u svibnju s dilemom jesu li tog mjeseca 1945. Zagreb i ostali hrvatski gradovi oslobođeni ili okupirani. Nastavlja se sredinom istoga mjeseca osudom partizana zbog zločina nad, kako kaže jedan od hrvatskih zakona, žrtvama palima za slobodu i državnu nezavisnost. Za one koji ne znaju, te slobodarske i državotvorne žrtve u najvećem su broju bile ustaše. Onda dođe mjesec lipanj i podsjetnik na jedno od najvećih kukavičjih jaja Franje Tuđmana hrvatskim nacionalistima. Krajem tog mjeseca, točnije 22. 6., Hrvatska obilježava Dan antifašističke borbe u spomen na prvi organizirani oružani antifašistički odred. Iako sami ustaški dokumenti govore o sisačkim partizanima protiv kojih NDH pokreće nekoliko vojnih operacija, iz godine u godinu se tu činjenicu nastoji osporiti ili obezvrijediti. Nekad je naglasak na razlozima zašto je odred nastao, nekad na broju sudionika odreda, a nekad na njegovim (ne)uspjesima. Ali poanta takvog tendencioznog i ideologiziranog pristupa je uvijek ista - (prikriveno) prihvaćanje i opravdavanje NDH kao, makar i fašističke i marionetske - hrvatske države.

KRONIKE POVJESNIČARA Klasić: (Ne)podobni genocid

Jedan od događaja koji uvijek izaziva posebnu pozornost spomenutih hrvatskih povijesnih dušobrižnika dogodio se 27. srpnja 1941. godine. Taj se datum do 1990. obilježavao kao Dan ustanka, a u spomen na masovnu oružanu pobunu ličkih seljaka srpske nacionalnosti protiv ustaških vlasti. Razlog pobune nije bila srpska mržnja prema Hrvatima, nego upravo obrnuto, mržnja hrvatskih ustaša koja je eskalirala u neviđeno nasilje i masovne zločine. Egzistencijalno ugroženim Srbima ključnu vojnu i organizacijsku podršku dali su partizani predvođeni komunistima. Ali podršku su im dali i neki pripadnici poražene jugoslavenske kraljevske vojske koji će tijekom rata ostati poznatiji kao četnici. Samo onome tko ne zna ili ne želi shvatiti vojno-politički kontekst ljeta 1941., ta činjenica je sporna i problematična. A u stvari ni najmanje nije. U tom trenutku četnici u Srbiji, kao i Hrvatskoj, još traže svoje mjesto pod suncem.

U otvorenu kolaboraciju s Talijanima, Nijemcima, a onda i ustašama ući će mjesecima kasnije, kao što će kasnije započeti i s masovnim zločinima nad nesrpskim stanovništvom. U ljeto 1941. još razmišljaju o borbi protiv okupatora i o obrani srpskog naroda od sve učestalijih zločina. Nažalost, interese svog naroda vrlo će brzo podrediti svojim vojnim i političkim interesima te postati kolaboracionistički i zločinački pokret. Kad je u pitanju 27. srpanj 1941., još se jedna stvar vadi iz konteksta i prikazuje na potpuno pogrešan način. Nakon što su ustanici pobijedili i rastjerali lokalne ustaše, uslijedila je osveta prema mještanima okolnih hrvatskih sela, posebno onima koji su bili ustaše ili koji su podržavali ustaše. Naravno, tom je prilikom, kao i pri svakoj osveti, stradao i određeni broj nevinih ljudi. Ali ipak treba imati na umu da su ti zločini uslijedili kao posljedica masovnih ustaških zločina nad Srbima, a ne obrnuto.

Hrvatski antifašisti, partizani i komunisti nisu bili bezgrješni. Iz krvavog rata ni oni nisu mogli izaći bez krvi na rukama. Danas je i o tom aspektu antifašističke borbe moguće i potrebno govoriti. Uostalom, kao što možemo i moramo govoriti i o zločinima hrvatskih vojnika u oslobodilačkom Domovinskom ratu. Ali baš zahvaljujući tim hrabrim dečkima i curama iz 1941., kao i onima iz 1991., naša priča je pobjednička. Koliko god nas gubitnici pokušavali uvjeriti u suprotno.