Već dugo se nemam čemu radovati. U ratu sam izgubila sina, otac mi je nestao, brata su ubili u Sotinu, drugi sin je završio u logoru, a mama u međuvremenu umrla od tuge. Živim sama u kući koja je do prije rata bila puna života. To je, čini se, moj križ za cijeli život, tiho zbori Biserka Ljubić (66) iz Sotina.
POGLEDAJTE VIDEO:
Imala je 39 godina kad je počeo rat u Vukovaru. Živjela je sa suprugom i dva sina u Borovu naselju te radila u obućari Borovo. Sinovi su završili srednju školu. Ivan se 1990. godine vratio s odsluženja vojnog roka u JNA i prijavio u rezervni sastav MUP-a. Ante je baš tad otišao u vojsku i vratio se u siječnju 1991. godine. Po povratku i on se prijavio u policiju.
- Bili smo obitelj koja nije isticala svoju nacionalnost. Slagali smo se sa svima. Za nas se sve promijenilo s masakrom u Borovu Selu. Svi su se uzbunili. Ljudi su dolazili u kuće i govorili da su u Borovu četnici, da treba uzeti oružje. Pojavila se JNA i zatvorila put prema Vukovaru. Iz Osijeka su dolazili tenkovi koje smo odlučili tijelima zaustaviti na cesti. Suprug je u autu povezao dvije susjede i krenuo prema Trpinjskoj cesti kako bi stao pred tenkove. Sinovi su otišli u policijsku postaju. Ja sam imala radnu obvezu pa sam danju odlazila na posao u Borovo, a noću stražarila u ulici. Dečki na položajima predložili su nama ženama da umjesto stražarenja kod kuće skuhamo topli obrok. Kako je moja kuća bila u Slavonskoj ulici, na prvoj liniji bojišnice, bila je najpogodnija za takvu vrstu pomoći. Tako je moja kuća, gotovo preko noći, sljedećih tjedana i mjeseci postala kuhinja za dečke na braniteljskim položajima u naselju. Još nekoliko susjeda pomagalo mi je pripremati te obroke, jer smo svakog dana kuhali sve veće količine i hranili sve više branitelja na položajima - prisjeća se tih ratnih dana Biserka.
'Vremenom nekako prestaneš razmišljati, zadubiš se u posao i samo radiš'
Jedna je od desetak žena iz Borova naselja koje su zbog predane skrbi za branitelje Vukovara pa sve do pada grada ostvarile pravo biti pripadnicama 204. brigade. Nisu nosile oružje, ali su hranile, previjale, prale, brinule i branile vukovarske civile, branitelje i ranjenike koji su u konačnici o njima i ovisili. Biserka je brinula o svim braniteljima koji su u njezinu domu potražili pomoć, no najmanje je viđala sinove Ivana i Antu. Ivan je prešao u Tigrove, nešto malo bio u Vukovaru, a kasnije uglavnom na drugim hrvatskim ratištima. Njezin Ante je, pak, dobio položaj na Mitnici i držao ga do pada grada.
- U početku sam se teško nosila sa surovom činjenicom da su mi sinovi posvuda, da svaki dan mogu nastradati, a da ni ne saznam da su nastradali. Slušaš ljude kako pričaju tko je ubijen, tko je poginuo i ježiš se svaki put. Vremenom nekako prestaneš razmišljati o svemu, zadubiš se u posao i samo radiš - priznaje Biserka dok kroz prozor svojeg sotinskog doma gleda spomenik poginulima i nestalima.
Veliki napad iz Borova Sela počeo je 14. rujna. Četnici su došli do Orlovače.
- Svi smo se posakrivali u jedan veliki podrum. Blago Zadro je poslao dečke da gađaju tenkove na Trpinjskoj jer su s te strane i dolazili. Tad je nastalo čuveno groblje tenkova jer je svih 14 uništenih tenkova ostalo na cesti. Morali smo izaći iz podruma i poći prtenim putevima prema gradu i bolnici, kroz minirana polja. Bilo je tu i male djece, u dobi od pet do sedam godina, žena i staraca. Dok smo prelazili željezničku prugu, pojavili su se avioni koji su na nas otvorili vatru. Djeca su bježala na sve strane. Došla sam do pekarnice na Priljevu i ostala u jednom podrumu s još tridesetak ljudi. Nigdje se nije moglo jer je taj dio grada bio pod žestokim napadom - svjedoči Biserka dok joj glavom prolaze razne situacije u kojima se našla tijekom napada na Borovo naselje. Tad su, vrlo često, stradavali nevini ljudi.
'Blago je bio alfa i omega za Borovo naselje'
Već početkom listopada Biserka je izgubila neke susjede.
- Naša ulica žestoko je napadnuta 4. listopada. Oko moje kuće, u kojoj smo i dalje kuhali, pale su tri granate. Dozivali smo se međusobno i tako provjeravali jesmo li živi. Mala susjeda Ivanka tad je ranjena, čuli smo vrisak i jauke. Pogodile su je krhotine granate te je krvarila. Stavili su je ocu u krilo te ih je moj suprug vozio prema bolnici. Preminula je na mostu. Isti dan su ranjeni i njezina sestra te još dva gardista, no oni su uspjeli preživjeti - priča Biserka. Nekoliko dana kasnije morala je otići iz svoje kuće. S ostalim susjedima otišla je u Borovo komerc, odakle nije izašla sljedećih mjeseci.
- Tamo sam od zapovjednika dobila zaduženja da s još desetak žena radim u kuhinji, perem i pripremam to sklonište za prihvat civila i ranjenika iz bolnice. To je postala druga bolnica i svaki dan smo morale raditi sve kako bi svi bili zbrinuti. Najteže nam je bilo kad su nam javili da je poginuo Blago Zadro. To nam je bilo strašno jer smo svi vjerovali zapovijedanju i obrani koju je organizirao upravo Blago. Preplavio nas je strah. Blago je bio alfa i omega za Borovo naselje. Dani su nam prolazili u neizvjesnosti. Svi smo čekali što će dalje biti. Ali znali smo da moramo nastaviti sa svojim poslovima - niže Biserka svoja ratna sjećanja. U komercu je, kaže, u tom trenutku bilo između 400 i 600 ljudi. Bilo je dosta ranjenika, a povremeno su na odmor dolazili i dečki s položaja.
Nakon Blagine pogibije Srbi su raznijeli pekarnicu koja je cijeli komerc opskrbljivala kruhom. Žene su ga počele mijesiti i peći. Pekle su ga sve dok su imale kvasca. Kad ga je ponestalo, radile su peciva samo od brašna i vode. Morale su se snalaziti kako znaju.
'Cijelo vrijeme nisam znala što mi je sa sinovima'
- Snalazili smo se kako smo umjeli. Dok sam bila u komercu, sinovi mi nisu dolazili i nisam ih uopće viđala. Nisam ni znala da mi je sin Ante ranjen 15. listopada od rasprskavajuće granate na Mitnici. Nasreću, preživio je. Saznala sam da je ranjen neposredno prije pada Vukovara, kad se konačno pojavio u komercu sa suborcima. Ali odmah se vratio na položaj u Vukovar. Tamo su ga i zarobili. Na Sve svete vojni policajci su nam doveli svećenika Antu Perkovića, koji nam je u komercu vodio misu. Tko je htio, mogao se i ispovjediti. U međuvremenu je pao Lužac i, dok su svećenika vraćali u grad, Srbi su ih zarobili. Nakon toga je svaki dan bilo sve teže. Svaki dan je netko poginuo, neki čak i na vratima komerca. Dani su bili mučni, vijesti još gore. Među ljude se uvlačio sve veći strah - prisjeća se Biserka dana koji su prethodili padu Vukovara. U komercu je vladala gužva. Uz brojne ranjenike, sve se više branitelja povlačilo s položaja i u komercu tražilo zaklon. Nestalo je vode, hrane, ponestalo je medicinske opreme, uzmanjkalo je svega. Brojni ljudi ostali su na samo jednom agregatu na kojem su povremeno skuhali nešto kako bi zavarali glad.
' Shvaćali smo da je situacija bezizgledna za nas 15.000 ljudi'
- Na malom tranzistoru slušali smo Sinišu Glavaševića, njegove apele za pomoć, ali nitko nije pomagao. Shvaćali smo da je situacija bezizgledna. Nas 15.000 bilo je u gradu skriveno po podrumima i na crti obrane, a hrvatska vlast nije činila ništa. Ono što u sebi osjećate zbog toga ne može se opisati riječima. Neki su dečki otišli u proboje, neki su prošli dobro, neki su ranjeni, neki ubijeni. Neki su ostali u kukuruzima i još se vode kao nestali - uzdiše Biserka.
Ujutro 19. studenog u komerc je ušao vojnik i rekao: ‘Polako, svi ćete izaći, prvo djeca i majke, onda muškarci’. No prethodno su činili sve kako bi urušili zgradu komerca i ljude unutra žive zakopali. Granatama su gađali ulaz u podrum da se sve što prije uruši. Kroz ventilaciju su u podrum bacili i suzavac. Ljudi su se počeli gušiti i zavladala je prava panika.
- U vodu smo namočili neke krpe i držali ih na licu. Morali smo u redu, jedan po jedan, uza zid, izlaziti iz podruma kroz mali otvor na ulazu, gdje su još i zapalili vatru. Poredali su nas i govorili da smo spašeni jer bismo svi bili pobijeni da su umjesto njih prvi došli Beli orlovi. Tjerali su nas u koloni prema Trpinjskoj cesti. Vidjeli smo da su neke ljude usput izvodili iz kolone, odvodili iza jedne zgrade i navodno tamo ubili. I mojeg supruga su odveli, ali ga je neki oficir JNA vratio i rekao četniku: ‘Što to radiš, moramo napraviti razmjenu za naše’. Na Trpinjskoj cesti čekali su autobusi. Ušla sam u drugi. Nadala sam se da ćemo krenuti prema Osijeku, ali su nas vozili prema Borovu Selu. Prvi autobus je skrenuo lijevo prema Boboti i tih ljudi iz tog autobusa nema. Nestali su. S nama su bili i neki liječnici iz bolnice - niže Biserka koja je s ostalim ljudima prenoćila u borovskoj dvorani.
Sin Ivan poginuo u oslobađanju Lipika
Neke od žena odveli su na ispitivanje i nisu ih vratili. Nakon duge neizvjesnosti autobusima su ih preko Dalja, Srbije i Bosne dovezli u Hrvatsku. Biserka je otišla obitelji u Sloveniju. Tek je tamo saznala da joj je sin Ivan živ i zdrav u vojarni u Rakitju. Čula se s majkom koja je otišla sestri u Suboticu i saznala da joj nema oca ni brata koji su ostali u Sotinu te im se tamo gubi svaki trag. O sinu Anti ništa nije znala.
- S Ivanom sam se vidjela 28. studenog, kratko smo razgovarali jer je sutradan išao na ratište, na malo dulji teren. Rekao je da ćemo se za Božić dulje družiti. Tri-četiri puta me zvao te večeri i govorio da se ne brinem te da će se on pobrinuti za mene kad se vrati s terena. Rekao mi je da pozdravim oca i brata ako se jave te da im kažem da i oni dođu u Zagreb ili Sloveniju. Otišao je na to ratište, oslobađali su Lipik, tu je i poginuo, na samom kraju. Pogodio ga je snajper u obraz, još trenutak je bio živ i gotovo. To je bilo 7. prosinca. Tek sam 23. prosinca saznala da je mrtav nakon što sam ga došla tražiti u Rakitje jer mi se nije dugo javljao - tužno kaže Biserka.
A u siječnju je saznala da joj je sin Ante živ. Nakon pada grada završio je u hangaru na Ovčari. Tamo ga je od sigurne smrti spasio oficir JNA. Odvezen je u logor u Sremsku Mitrovicu, gdje je bio do zadnje razmjene. Kad ga je konačno zagrlila na razmjeni, otkrila je da joj je jedino on još ostao živ.