Zar su se branitelji doista borili kako bi mogli zlostavljati žene?

Kako može braniteljski staž i Spomenica Domovinskog rata biti olakotna okolnost u slučajevima silovanja? U najmanju ruku, to bi trebala biti otegotna okolnost. Tako bi se konkretno branio taj famozni dignitet Domovinskog rata.

Dvojica muškaraca i jedan policajac iz okolice Našica osuđeni su na Općinskom sudu u Osijeku na zatvorske kazne zbog silovanja kćeri svog susjeda u periodu 2012. do 2014 godine (!), i to osobe s mentalnim teškoćama, koju su odvodili na kukuruzišta i pašnjake i tamo nagovarali na spolne odnose.

Nakon deset godina napokon su osuđeni, ali sud je dvojici od njih kao olakotnu okolnost uzeo to što su sudionici Domovinskog rata i da su odlikovani spomenicom.

Nema opravdanja

Nemaju PTSP, nemaju psihičke teškoće zbog kojih eventualno nisu mogli kontrolirati svoje postupke i obuzdavati nagone, nije im se iznenada smračilo i pogoršalo, ništa do toga nije opravdalo njihove postupke.

Kao olakotna okolnost uzeta im je sama činjenica da su branitelji u gnjusnom, odvratnom iskorištavanju djevojke s posebnim potrebama, i to osobe koju su poznavali i bili s njom bliski.

Ovo nije prvi takav slučaj. Mediji su proteklih godina bili puni priča o tome da je silovateljima kao olakotna okolnost uzeto sudjelovanje u Domovinskom ratu. Pa onda ispada da osim što imaju pogodnosti u svakodnevnom životu, branitelji uživaju pogodnosti i povlastice čak i na sudovima.

A sudovi misle da time izražavaju respekt prema braniteljima i Domovinskom ratu.

Strože kazne

Iako bi trebalo biti obrnuto. Onome tko se hvali da je branitelj, a ponaša se kao zločinac, zlikovac, pa i zvijer, sudovi bi trebali izricati još veće kazne. Jer, branitelji nas proteklih godina uvjeravaju kako oni sami sebi postavljaju visoke standarde, očekuju da ih građani percipiraju kao posebnu kastu, njihovi politički i moralni sudovi u društvenim pitanjima uzimaju se s posebnim respektom, pa ako je tako, onda je neprihvatljivo da dobivaju povlastice u slučajevima silovanja.

Branitelji, je li tako, ne bi trebali silovati djevojke s posebnim potrebama. Ako ništa drugo, trebali bi brinuti o njima i za njih. Kao što "brinu" o politici, obiteljskim odnosima, društvu, kulturi i drugim područjima.

Ali eto, sudovi se povode za izjavom Tomislava Karamarka "Kakav zakon, pa to su branitelji!". Zakon vrijedi jednako za sve - osim za branitelje. Njima se nudi popust čak i u slučajevima gnjusnog zlostavljanja i iskorištavanja osoba s posebnim potrebama.

I ako se branitelji već oglašavaju za svaku sitnicu, ako arbitriraju u svakom društvenom sporu, ako zabranjuju koncerte, zašto se ne oglase u ovim slučajevima gdje branitelji svojim nedjelima narušavaju dignitet Domovinskog rata? Ne bi li branitelji trebali čuvati svoju i čast populacije kojoj pripadaju?

Rutinske odluke

Kad to već ne čine sami sudovi koji očito po uhodanom obrascu, automatski i gotovo rutinski, braniteljski staž uzimaju kao olakotnu okolnost, neovisno o tome za koje djelo ih osuđuju.

"Sva su trojica znala da im se žrtva zbog svog stanja, odnosno mentalne retardacije i duševnog poremećaja, ne može oduprijeti", objašnjava se u presudi silovateljima. "Vještaci su ustanovili da žrtva ima oštećenja mozga, da je u vrijeme ovih događaja bila na razini djeteta od 9 do 11 godina te da nije bila u stanju prihvatiti niti odbiti spolni odnos".

I ti branitelji - jer nakon uzimanja u obzir olakotnih okolnosti više ih se ne može nazivati samo silovateljima - uredno su se iživljavali na takvoj osobi.

Pa na sudu dobili popust.

Kao što su dobivali popust zbog plinskih boca, čekićanja ćiriličnih ploča, napada na zgradu Vlade, sukoba s policijom i hvatanja policajaca za vrat u naguravanjima na Markovu trgu...

Zar sudovi doista žele da se silovateljima oprašta jer su bili u Domovinskom ratu? Zar braniteljske udruge doista žele da se status branitelja koristi kao olakotna okolnost za najgora zlodjela? 

Zašto je to postalo normalno?