Novinski oglas spojio je dvoje usamljenih ljudi na klupi u gradskom parku. Ovaj duhoviti ali svadljivi duo proizišao je iz mašte Ilije Zovka, pokojnog dramatičara i glumca splitskog HNK, koji je davne 2005. uz Zoju Odak utjelovio jednog protagonista drame.

Kao hommage Zovku, “Francuzicu” nakon 15 godina na scenu splitskog HNK postavljaju Trpimir Jurkić i Snježana Sinovčić-Šišković, koji joj udahnjuju novi život. Francuzica u ovoj priči nije samo beretka koju nosi muški protagonist kako bi se nečim razlikovao od identičnog brata blizanca nego i nadimak protagonistice, koja je u mladosti predavala francuski u školi, a djeca su je zvala Francuzicom. Uoči ponovnog dolaska ‘Francuzice’ na repertoar nacionalnoga kazališta razgovarali smo s Trpimirom Jurkićem, prvakom Drame, televizijskim i filmskim glumcem te redateljem.

Jurkić iza sebe ima velik broj ostvarenih uloga koje sežu do ranih ‘90-ih, što kazališnih što filmskih i televizijskih, a široj publici u sjećanju je ostao svojim nedavnim utjelovljenjem Nikole Martića u seriji “Novine”.

Express:Predstava ‘Francuzica’, u kojoj glumite i koju ste režirali s kolegicom Snježanom Sinovčić-Šiškov te za nju na Splitskom ljetu dobili ‘Juditu’, prvi put je izvedena prije 15 godina prema drami Ilije Zovka. Tad su u njoj glumili sam autor u tandemu sa Zojom Odak. Navodno je ideja da se ponovno oživi ta priča upravo vaša, iako vam je korona malo otežala stvari s probama. Zašto ste se odlučili na taj korak, s obzirom na to da je predstava već imala neku vrstu kultnog statusa među splitskom publikom?

Ideja za predstavu je moja i Snježanina. Zajedno smo to poželjeli i odlučili u onim danima kad nismo mogli na scenu. Shvatili smo da će se planovi i programi u vremenu nakon potpunog lockdowna morati mijenjati, prilagođavati. Tražili smo nešto ‘manjeg formata’ što će odgovarati zadanim epidemiološkim uvjetima. Naravno, nije to bio jedini razlog. Kao što sam i napisao u programskoj knjižici: ‘U vremenu uskraćene blizine, utječemo se tekstu koji upravo nju priziva’. A on to uistinu jest, topao, ljudski, kakav je, uostalom, bio i Ilija Zovko, koji je to napisao plemenitošću svoga glumačkog i duhovnog habitusa, i podario nam i temu, i priču, i lica, koja je uistinu užitak igrati, a publici gledati. Predstava u doba korone bila je svojevrsni hommage našem Iliji, a na kraju je postala i sjećanje na našu dragu veliku glumicu i nacionalnu prvakinju HNK Split, Zoju Odak, koja je preminula mjesec dana nakon premijere predstave na Splitskom ljetu.

Express: ‘Francuzica’ je priča koja ima relativno jednostavan zaplet. Dvoje nepoznatih ljudi, starijih, susreće se u parku i započinje razgovor. Razgovor u kojem oni prepričavaju svoje živote, u kojem se čak i posvađaju. Priča je to koja prvenstveno govori o osamljenosti. Čini li vam se da je to tema o kojoj treba govoriti, kako su se ljudi otuđili jedni od drugih, kako su više sami za sebe, a manje za druge?

Možda je s čovjekom tako oduvijek, tko zna, ali smo sigurni da je priča o osamljenosti priča našeg vremena. Anatolij Kudrjavcev u svom osvrtu na praizvedbu, prije 15 godina, u Slobodnoj Dalmaciji, napisao je između ostalog da ‘Zovko svojim pismom s naročitom toplinom zastupa ono ljudsko, omogućujući životu bijeg od sveopće epidemije besmisla’. Epidemija besmisla nastaje onda kada zavlada virus osamljenosti. Uzajamnost, bliskost, taj temeljni ljudski odnos ‘ti i ja’, vječna je i sveprisutna tema svake umjetnosti. Isto je i s osamljenošću, s ‘uskraćenom blizinom’ i zasigurno je i na kazalištu da o toj temi progovara na svoj način. Osamljenost kao napuštenost i osamljenost kao bijeg od napuštenosti u mnoštvu. To su paradoksi našeg svijeta… Paradoks sve napučenijeg planeta i sve veće napuštenosti, sve veće samoće, paradoks ultimativne dostupnosti, a nikakve komunikacije…

Express: Ima jedan dio u Zovkovoj drami koji govori o propasti banaka i tome kako je puno građana izgubilo svoje štednje, i koliko je cijela situacija bila očajna jer ljudi nisu znali u koga uperiti prstom. Pa tako i protagonist drame uperi prstom u običnu bankarsku službenicu jer ne zna u koga će drugog. Odjednom je banka u kojoj su štedjeli nestala, da bi se pojavila druga banka, drugog imena, a novac građana je nestao. Što vam se čini, kakvog traga je na hrvatskim građanima, na malim ljudima, ostavila tranzicija? Jesmo li se uopće oporavili od toga?

Nismo se oporavili jer tranzicija nikad nije ni završila. Mi smo u permanentnoj tranziciji otkad znamo za sebe… Kad to nije bilo ‘e sad samo da ovo prođe…’, ‘e nakon ovoga sve će biti drugačije…’, ‘e sad prolazimo kroz temeljite preobrazbe…’ itd.? Naživjeli smo se tranzicija, promjena i preobrazbi… Ali manje-više sve je ostalo isto. Ona čuvena rečenica koja je postala lajtmotiv cijele ove godine, a koju nisu izmislili ni Beroš ni Capak, je moto svih naših života. ‘Sljedeća dva tjedna su ključna’! Vječnost tranzicije… Ali jedina istina našeg života je sasvim druga rečenica, koja kaže da ‘ne znamo ni dana ni sata’ i da je jedini smisao da današnji dan napravimo najboljim što možemo. Usprkos svim tranzicijama.

*Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 15. siječnja