Krajem pedesetih mladi student prava Jovan Hovan zaljubio se u Beogradu, gdje je studirao, u ljepoticu Draganu. Smatrao je da će šanse kod nje povećati ako nabavi Vespu. Vespe su tih godina bile u velikoj modi i bile su neodoljive.

Ali kako je bio siromašan (njegovu ocu, Slovaku, komunisti su poslije rata oduzeli hotel u Mataruškoj Banji), dosjetio se kako doći do zavodničkog prometala. Pisat će drugu Titu i zamoliti ga da mu on, koji pomaže svima, osobno daruje Vespu. Pismo je glasilo ovako:

“Dragi Druže Tito, Zovem se Jovan Hovan, student sam prve godine Pravnog fakulteta u Beogradu. Ja znam da ću ja, kada završim fakultet i počnem da radim, imati mogućnosti da sebi kupim Vespu. Međutim, ja imam veliku želju da je sada imam, pa bi Vas molio da mi omogućite da istu dobijem. Bio bi Vam veoma zahvalan. Uvek Vaš Jovan Hovan”.

Draganu nije spominjao; možda je trebao jer je drug Tito razumio interes za žene, i sam ga je snažno i dugo osjećao. Malo poslije iz Kabineta druga Tita stiglo je pismo, koje su Hovanovi “cimeri” neovlašteno otvorili jer ih je kopkalo što Tito ima s Hovanom. Tito se, nažalost, ispričao jer “ne raspolaže fondom iz koga bi mogao kupiti Jovanu Vespu”.

Nakon toga Hovan je bio velika zvijezda u studentskom domu, a poslije će to postati i u jugoslavenskom i hrvatskom novinarstvu. Pisao je u uglednom NIN-u, Večernjim novostima, Dnevniku, a prelaskom u Zagreb 1966. godine počelo je zlatno doba njegova novinarstva. U početku je, obavljeno je na stranicama HND-a, pratio sudska zbivanja, ali ubrzo je počeo raditi reportaže.

“Bavio se običnim ljudskim sudbinama i događajima čiji su protagonisti bili nepoznati mladi ljudi sa svojim tugama, bitkama i životom iz suterenskih stanova s obiteljskim tragedijama. Serijal tih reportaža izlazio je u Nedjeljnom Vjesniku. Radio je i u Vjesniku u srijedu, a neko vrijeme bio je i glavni urednik lista za mlade ZOV. Nakon gašenja lista ponovno je u Vjesniku u srijedu i u matičnoj redakciji.”

Jovan Hovan bio je gospodin. Premda je ‘90-ih ostao bez posla, čemu je kumovalo tad nepodobno ime, nikad nikome nije objašnjavao da je više Slovak nego Srbin. Nomen est omen, ime ga je koštalo, ali on se sa svojom sudbinom nosio dostojanstveno i, čak bi se moglo reći, ležerno. Uvijek su njegove oči bile nasmijane, kao i njegova usta.

Toj prirodnoj vedrini Jovan Hovan, rođen 1937. godine u Mataruškoj Banji, mogao je zahvaliti i, za jednog novinara, visoke godine koje je doživio. A volio je sve što vole novinari, i nije krio, o čemu govori i ulomak iz njegove priče “Rakija”: “Volite li rakiju?”, pisao je. “Ja da. Kod nas u kući, i kad ničeg nije bilo, bila je barem boca s rakijom, pa ako gosti iznenada dođu, ili bane poštar s važnom pošiljkom, policajac da nešto provjeri, susjed da nešto zatraži ili pozajmi, da ih imate čim ponuditi i poslužiti (….) Ja, otkada znam za sebe, znam i za rakiju. Kad sam bio mali, moja baka Ana Papoček rekla je: ‘Daj mu je sada, pa neka mu ogadi za cijeli život.’

O, to je bila najveća zabluda u njezinom životu – ja od tada ne mogu bez rakije.

Postoji i priča o tome, kako je naš čovjek otišao u Moskvu, želja mu je bila da vidi Lenjina. Došao na Crveni trg, a tamo red ‘sve do Kijeva’. Nije mu se dalo čekati, pa krene pravo na vrata, gdje ga zaustavi stražar s pitanjem:

- Kuda?

- Hoću da vidim Lenjina!

- Nazad! U red! – tvrdo će stražar.

Seljak otkopča bundu i pokaza dvije boce rakije.

- Jedna je za tebe, druga je za komandira straže – nudi seljak. – Samo hoću da vidim Lenjina.

- Seičas! – reče stražar i ode nekuda. Uskoro se vrati i saopći seljaku:

- Naš komandir Serjoža pita hoćete li da uđete unutra ili da vam Lenjina donesemo ovdje pa da ga vidite?”

Jovan Hovan objavljivao je tekstove u Večernjem listu, Novom listu, Slobodnoj Dalmaciji, Identitetu, Prosvjeti, Areni, Jutarnjem listu. Nagradu Zlatno pero godine dobio je 1973. za rad u redakciji Vjesnik u srijedu (VUS), a nagradu HND-a za životno djelo dobio je 1999. godine. Bio je i stalni suradnik stručnog časopisa HND-a Novinar. Dušu, koja je bila velika, ispustio je u bolnici u Zaboku.