Svuda tuga. Ljudi me grle i plaču kad im dođem na vrata. Sretni su što im je netko došao pomoći. Evo i sad se ježim kad se sjetim jedne situacije. Naime, jedna baka kojoj smo dovezli crijep zamolila nas je da crijep stavimo u kuću jer je ona sama i bolesna. Tako smo i napravili, pretovarili smo taj crijep, a kad smo krenuli dalje, ona mi je u ruke gurnula četiri eura i plačući govorila da je to sve što ima. Odmah sam pomislio na svoju majku i stegnulo me oko srca. Nikako nisam htio prihvatiti novac. Ne radim to zbog novca, radim to samo zbog tih ljudi jer njima nema tko pomoći. Dok imam taj kombi i svoje dvije ruke, pomagat ću im da saniraju nastalu štetu. Nisam mogao samo mirno sjediti i pred potrebitima zatvoriti oči, govori dugogodišnji vojnik Josip Kordić (35) iz Vinkovaca.
POGLEDAJTE VIDEO:
Kako kaže, s njegove kuće u Vinkovcima palo je tek nekoliko crepova, a na prvu je pomislio da je njemu najteže. Josip je na poslu uzeo slobodne dane, okupio je obitelj i prijatelje, sjeli su u dva kombija i krenuli pomagati potrebitima.
- Bili smo u kući kad je počela oluja. Puhalo je strašno, počeli su padati crepovi, djeca su se prestrašila. Nakon oluje izašli smo u dvorište i vidjeli da na kući fali nekoliko crepova. Prvo sam mislio da je meni najteže, ali sam se prevario. Vidio sam koliko ljudi treba pomoć i da je njima puno lošije nego meni. Odlučio sam javiti se lokalnom portalu da nudim pomoć, oni su to objavili i počeli su pristizati pozivi. Već sat i pol nakon oluje, moja ekipa i ja došli smo do stradalih. Nismo mogli svojim očima vjerovati kad smo vidjeli kako izgledaju sela. Cerna, Privlaka i Otok izgledaju kao da je kroz njih prohujao rat. Strahovali smo da u ruševinama ne pronađemo ozlijeđene. Te večeri radili smo do tri ujutro i pokrili smo tri krova. Uvjeti su bili strašni. Krovovi mokri, skliski i puni mahovine, a u selima nije uopće bilo struje.
Bilo nas je strah da netko ne padne. Struju smo nekako spojili preko kombija i s malom lampom po noći smo krpali krov po krov - dodao je Josip.
Mobitel mu ne prestaje zvoniti. U samo četiri dana primio je više od 1200 poziva i kombijem je prešao više od 1000 kilometara.
- U četvrtak nitko od mojih prijatelja nije mogao poći sa mnom, pa sam pitao ženu da ide ona. Krenuli smo nas dvoje, a onda su i klinci rekli da i oni žele pomoći. Tako smo kći, sin, žena i ja tog dana obišli 20-ak obitelji i prevezli 1000 crepova. Mia (7) i Petar (5) nosili su jedan po jedan crijep. Ljudi su bili oduševljeni kad su ih vidjeli s crepovima u rukama pred svojim kućama. Njima je to bilo zanimljivo, vole pomagati i biti s ljudima. U četvrtak smo dobili više od 600 poziva. Kako smo bili u radovima, objavio sam sliku svoje pomagačice Mije kako nosi crijep i napisao: ‘Ne bojte se, ljudi, sve ćemo obići, ali mi je ekipa danas malo sporija’ - našalio se Josip, koji je do sada prevezao više od 7000 crepova i obišao stotinjak kuća u slavonskim selima.
On i njegovi mali pomagači spremni su i u sljedećim danima obilaziti obitelji čiji su domovi uništeni. “Na muci se poznaju junaci”, ova stara poslovica najbolje opisuje nesebičnu obitelj Kordić, koja je ostavila svoj život po strani kako bi pomogla.
- Mia se prihvatila posla kao velika cura. Sad, čim vidi da sjedam u kombi, odmah i ona želi ići sa mnom. Javljaju nam se ljudi iz cijele Slavonije koji imaju viška crijepa. Ja sastavim popis, sjednem u kombi, preuzmem crijep i vozim po selima. Crijep je najpotrebniji, ali na prostoru Slavonije koristila se karakteristična vrsta crijepa, koju proizvodi samo jedna firma. Teško ga je pronaći, ali mnogo ljudi ima viška, pa nekako uspijemo skupiti. Također, Slavonija treba ljude koji će pomoći sanirati krovove. Ovdje susjed susjedu ne može pomoći jer su sve kuće nastradale, a ima i jako puno starijih ljudi čija su djeca u inozemstvu. Meni je mana da se bojim visine, pa mi penjanje po krovovima stvara mali problem, ali pomažem koliko mogu - zaključio je Josip, koji kaže da mu obitelj daje veliku podršku u svemu što radi, ali supruga mu uvijek napominje da bude oprezan.