Josip Milković iz Vrlike postao je prvostupnik psihologije na Sveučilištu u Zadru i tu ne misli stati. Nastavit će školovanje još dvije godine kako bi stekao zvanje magistra psihologije, a potom se planira zaposliti u struci. Josip već ima diplomu s Građevinskog fakulteta, a ovaj u Zadru upisao je nakon što se oporavio od teških ozljeda koje je zadobio kao polaznik časničke škole na vojnom vježbalištu "Cerovac" kod Karlovca. U travnju 2016. godine došlo je do eksplozije, Josip je bio u neposrednoj blizini sa svojim instruktorom.
POGLEDAJTE VIDEO:
Ozljede su bile toliko teške da mnogi nisu bili vjerovali da će preživjeti. Izgubio je obje šake, nakon sepse amputirana mu je lijeva noga kod natkoljenične kosti, od mehaničkog udara i topline ostao je slijep. Imao je brojne ozljede unutarnjih organa. Bio je 52 dana u komi.
Ali, Josip se nikad nije prepustio tjeskobi. Upisao je fakultet, a iako smo od ranije znali da je jedan od boljih studenata, ipak smo ga pitali s kojim prosjekom je završio studij.
- Ma... tako... 4,3 ili 4,4, ne znam stvarno.... Uglavnom su četvorke i petice, možda koja trojka – sa smiješkom će ovaj samozatajni mladić koji ne propušta zahvaliti svima koji su mu pomogli.
- Idem dalje, ovo je bilo samo zagrijavanje. Jako puno su mi pomogle kolege s fakulteta, asistenti, svaki zadatak je zahtijevao dobru organizaciju, mnoge podatke je bilo teško naći i trebalo je dosta literature iščitavati. Nije ovo samo moj uspjeh, nego svih zajedno. Ja sam ipak ograničen i od velike važnosti mi je ta pomoć. Ali kod profesora sam imao isti tretman kao svi ostali, jedino što sam odgovarao usmeno ono što su kolege imali pismeno – kaže nam Josip kojemu je u svemu velika pomoć i podrška njegova majka Ankica. S njim je u Zadru, pomaže mu u svemu što treba.
- Mama se žrtvuje za mene, stalno je sa mnom u Zadru, ali kako imam asistenta ona dio vremena može biti slobodna. Bez nje ne bi ništa funkcioniralo – kaže ovaj 28-godišnjak koji se iduće dvije godine planira posvetiti studiju, a onda kreće u potragu za poslom.
- Vidjet ćemo za posao, ali volio bih pomagati kroz psihoterapiju, motivirati ljude... Širok je spektar u psihologiji, ima puno područja kroz koja možete djelovati i vjerujem da će se naći prostora za mene. Volio bih biti koristan u društvu, pomagati, imati radnu obavezu. Meni su mnogi puno pomogli i volio bih to vratiti drugima kroz svoj rad – otkriva Josip.
Zdravlje mu je dobro, kaže nam, nema komplikacija, koji dan je bolje, koji dan lošije, ali važno je da se ništa ne pogoršava.
- Najčešće je to borba sa žuljevima i protezama, ali ništa ozbiljnije. Nadam se da će me zdravlje i dalje služiti, da završim magisterij – zaključuje Josip koji se već lagano, zajedno s majkom, sprema na put u Zadar kako bi usvojio nova znanja iz područja psihologije.