Nakon što je suprugu, dvije kćeri i dvoje unučadi poslao na sigurno u Zagreb, Marko Bajac ostao je na svom ognjištu u Bogdanovcima. Kad je selo palo, 10. studenog 1991., Marko je sa sumještanima krenuo u proboj.
Prilikom ulaska u minsko polje teško je ranjen u nogu i trbuh. I danas, 30 godina kasnije, vodi se kao nestao u Domovinskom ratu.
Njegova kći Manda Marijanović (56) za njim još tuguje, traga i pokušava saznati pravu istinu o njegovu nestanku.
- Preživjeli mještani ispričali su nam kako su ga nosili dio puta, no rekao im je da ih usporava i da ga ostave, a ako se izvuku, neka pošalju pomoć. Ta noć bila je nenormalno hladna, bio je jak mraz. Tek kasnije saznali smo da je jedna mađarska obitelj koja je ostala u Marincima u noći čula zapomaganje. Pratili su taj glas i našli ranjenog tatu. Donijeli su ga u svoju kuću, a s obzirom na to da su bili Mađari, također izloženi torturi, morali su to javiti u štab koji je bio smješten u centru sela. Kako je nas Bajaca bilo dosta, sjurili su se u kuću jer su mislili da je to jedan drugi Bajac, koji je bio u HDZ-u.
Strpali ga u kamion
Navodno su mu previli rane i doveli stariji bračni par iz Bogdanovaca. Čuli smo da su ih potrpali u kamion i vozaču rekli da ih odveze u Petrovce. Taj vozač, koji i danas živi u Marincima, vrlo se brzo vratio i pijan u birtiji hvalio se kako je bračni par zaklao, a mog tatu ubio. Nije, kazao je, žalio metka jer je bio ranjen i sve troje izbacio iz kamiona. Da mi je vidjeti tko odgovara za naše žrtve - kroz suze se pitala Manda 2016. godine kad nam je ispripovijedala svoju tužnu priču. Tijekom mnogobrojnih potraga s majkom i sestrom put ju je nanio u Petrovce. Uspjela je doći do jednog Rusina, prijatelja njezina oca, koji je bio u JNA. Taj se čovjek kleo da je Marka vidio te pokazao mjesto na groblju na kojem je pokopao Mandina oca.
- Obavijestili smo Ured za zatočene i nestale i, kad su napravili iskapanje, našli su tri leša. Međutim, niti jedan nije bio moj tata. Onda se saznalo da u Marincima također postoji grobnica s više leševa. Mama je bila prisutna prilikom iskapanja i ekshumirali su dva leša, jedan ženski, jedan muški. Na tom ženskom lešu bio je tatin novčanik. I njegova osobna.
Novčanik našli, njega ne
Moja mama to još čuva kod sebe u kući. A ja to ne mogu ni gledati. Nije mi jasno kako je moguće da se pronašao tatin novčanik, a njega nema - pripovijeda Manda dok joj se suze slijevaju niz lice. Rat joj je uništio mladost i život. Iz Bogdanovaca je u progonstvo otišla s jednom vrećicom i dvoje male djece. Naime, osim oca, za kojim traga, Mandi je rat uzeo i supruga.
- Napustila sam selo 24. kolovoza 1991. Tata nas je nazvao i rekao da su sve žene i djeca otišli i da moramo i mi. Mama nije htjela napustiti dom, ponavljala je da su oni to gradili godinama i da neće ostaviti tu svoju sirotinju. Jedan čovjek iz sela utrpao nas je u auto. A rastanak sa svojim ocem nikad neću zaboraviti. Jednostavno smo osjetili da se više nikad nećemo vidjeti. Sjećam se da je na rastanku rekao: “Vi morate ići. Bit će mi lakše kada ću znati da ste vi na sigurnom. Ja svoje neću ostaviti. To sam krvavo stekao.” Rekao mi je da me jako voli, a mojoj majci da mi mora pomoći jer imam malu djecu. Stigli smo u Zagreb i to nije bio život već paćenje. Ostaviš sve što imaš, ma da je i najveća sirotinja, da je kuća ne znam kakva, ali to je tvoje. Tu si imao svoj dom, svoj mir i svoju obitelj.
Djeca joj davala snagu
Stalno sam pila tablete za smirenje, nisam nikako mogla doći k sebi, prihvatiti situaciju da sam izgubila dva čovjeka koja volim, koji nisu nikome ništa napravili - otirući suze pripovijeda Manda. Snagu da izgura dalje davala su joj djeca, kojima je potpuno podredila svoj život. Danas žive u Garešnici i u Bogdanovce i Vukovar ide rijetko. Kaže da ne može.
- Par dana nakon pada Vukovara sanjala sam da zvoni telefon i čula tatin glas koji kaže: ‘Mi smo zajedno, nemoj se više brinuti za nas’. To je tako usječeno u moje pamćenje. Dolazi pad sela, pad Vukovara, Uskrs, Božić i Nova godina. Za Badnjak, prije večere, mi se molimo i plačemo. I kad ne pričamo o toj 1991. godini, ona je stalno tu prisutna. I zbog toga svega vrlo rijetko idem u Bogdanovce. Preteško mi je. O Vukovaru da ne govorim. Kad odem tamo, osjećam da to nisam ja. Ljudi za koje znam da su bili u uniformi danas tamo žive i rade, čak sam jednog i srela. Preteško mi je i divim se ljudima koji su se tamo vratili - iskreno priznaje Manda.
Pitamo je što bi joj značilo da joj nađu posmrtne ostatke oca. Priznaje da je razdiru dvojaki osjećaji.
Pali svijeće na balkonu
- Ne znam kako bih preživjela poziv da su mi našli oca. Jedan dio želi da ga nađem, ali drugi dio nekako neće. Jer onda bih se morala s njim zauvijek oprostiti. Svi kažu da je lakše, ali činjenicu da je to to i da njega više zaista nema ne znam kako bih podnijela. Nema mog zaštitnika, nema mog oca. Ako on meni fali, kako njihov otac fali mojoj djeci? Bilo bi dobro da ga nađemo, naravno da bi, ali ne znam kako bih to podnijela. Imaš mjesto na koje možeš otići i zapaliti svijeću, to je najvažnije. Ovako palim svijeću po balkonu - brišući suze završava Manda svoju tužnu priču.