Sporim korakom, Splićanin Duje Zemljarič (30) približavao se Marjanu. Pod njim, u morskim dubinama, spomenik je poginulim roniocima u Domovinskom ratu. Jedan od njih bio je i njegov otac, Branko Zemljarič. Podrijetlom Slovenac, najbolji diverzant tadašnje JNA, s prvim je znacima rata okrenuo leđa jugovojsci i priključio se Hrvatskoj vojsci.

Poginuo je u diverzantskoj akciji u Slanom u svibnju 1992. godine, no i danas se vodi kao nestao u Domovinskom ratu. Kad je ostao bez oca, Duje je bio tek četverogodišnji dječak.

- Očeva lika sjećam se kroz maglu, ali jako dobro pamtim trenutak kad mi je poklonio Lego kocke. Još ih čuvam i s njima se igra moj sin. Kad mi je otac nestao, bio sam malen, a majka Sanja preda mnom se držala čvrsta kao stijena. Premda se silno trudila kontrolirati osjećaje, shvaćao sam i spoznavao koliko je boli i razdire očev nestanak. O tome nisam volio govoriti. Potisnuo sam emocije i trudio se ne misliti o tome da više nemam tatu. To je bio moj način borbe. Vremenom, kako sam odrastao, sve sam više ispitivao majku i prijatelje kako o ocu, tako i o njegovu nestanku - ispričao nam je Duje 2019. godine.

Od majke i očevih suboraca saznao je da je tog svibanjskog dana 1992. Branko bio u diverzantskoj akciji. Torpedom su trebali gađati jedan od brodova JNA.

- Tata je bio pripadnik diverzantskog voda. Prema jednoj od priča, pokvarili su se mehanizmi koji drže torpedo. Kako ronioci idu u paru, očev suborac se otkopčao. Moj otac nije htio odustati i torpedo je eksplodirao - podijelio je Duje s nama škrta saznanja koja je prikupio tijekom vremena.

Otac je za njega bio heroj, kako u javi, tako i u snovima. Svaki put kad bi mu došao u san, njegov je otac helikopterom spašavao ili obitelj ili svijet.

- Majka mi je često pričala o ocu. Iz njezinih priča u glavi sam stvorio njegovu živu sliku. Bio je naočit, visok, volio je more, život, snijeg, ribolov. Bio je padobranac, ronilac, izvrstan ribar, disao je punim plućima. Bio je najbolji u svakoj obuci i imao najbolje rezultate na svim natjecanjima. Iako sam kao dječak potiskivao osjećaje i gurao ih od sebe, tek sad shvaćam da me nestanak oca dobrano obilježio. Moja majka se zaista trudila biti mi i majka i otac. Neizmjerno sam joj zahvalan. Ali tata je tata, shvatio sam da mi nedostaje u najkritičnijim mladenačkim godinama - mirnim glasom pričao je Duje.

Svake godine na očev rođendan 7. ožujka i na datum nestanka 16. svibnja s majkom dođe do mora. Neprežaljenom suprugu Sanja pošalje poljubac. a Duje baci ružu ili vijenac i zagleda se u daljinu.

- U tih pola sata razmišljam o njemu i o nama. Kako bi bilo da sam ga mogao dulje poznavati, da je uz mene, da me mogao podučiti i naučiti neke životne stvari. U početku sam i plakao, ali vremenom sam nekako očvrsnuo - otkrio nam je Duje.

S ponosom govori o ocu, rođenom u Ptuju 1960. godine. Ponosan je što se početkom rata pridružio Hrvatskoj vojsci i odabrao Split za mjesto gdje će sa Sanjom zasnovati obitelj. I ostati. Priznao je da se oca sjeti svaki dan kad pogleda njihovu jedinu zajedničku fotografiju. Otvoreno nam je rekao da bi mu bilo jako drago kad bi pronašao njegove posmrtne ostatke. Da i službeno zna gdje mu je grob.