Čim se neki premijer okomi na medije,  jasno je da su mu kola krenula nizbrdo. Inače vrlo obazriv u javnim nastupima, Ivica Račan svojedobno je prozvao “medijsku Hrvatsku” koja onemogućuje narodu da vidi uspjehe njegove vlade. Potom je izgubio izbore. Andrej Plenković otišao je korak dalje - u bizarnom, montipajtonovskom skeču ustvrdio je kako postoji cijeli medijski kartel koji njegova kandidata Filipovića namjerno naziva krivim imenom, kako bi ga ponizio i ismijao, napakostio njemu osobno i HDZ-u, a pomogao oporbi. Pritom nije izgledao kao da glumata i traži izgovore, nalikovao je na Ingrid Bergman u “Plinskom svjetlu” Georgea Cukora, koju zli, patološki poremećeni muž prikazuje kao luđakinju radeći joj o glavi, iako je ona zdrava i normalna, a on dijaboličan i zao...
Plenki je strijeljao novinare pogledom, kolutao očima, preznojavao se. Nije to bila slika pobjednika. Popustili živci. Premijer, očito, vjeruje da je žrtva urote. Zašto su mediji nazvali Davora Filipovića pogrešnim imenom? Objašnjenje je vrlo jednostavno: nisu ga mogli zapamtiti. I na stranicama HDZ-a isprva su pogrešno pisali njegovo ime. U dnevnom listu 24sata satiričke rubrike nekoliko su dana pristojno živjele od poigravanja s njegovom bezličnošću - Davor? Damir? Darko? Satira je, međutim, suviše sličila stvarnosti, a stvarnost satiri, pa je Filipović uskoro postao prepoznatljiv - ali, jao! - po šašavim idejama poput gradnje tvornice cjepiva za rak i sličnim cvebama, što je uz zastavu HDZ-a moglo proći 1991., ali ne i trideset godina kasnije. U ta tri desetljeća Hrvatska je, naime, iskušala mnoge opcije (HDZ, SDP, IDS), sa svima stekla odgovarajuće iskustvo i u sve se razočarala, što su zadnji izbori jasno pokazali. U trenutku kad je zemlja ultimativno tražila nove ličnosti, Plenković je ponudio - bezličnost. (To je veliki skok u odnosu na vremena Karamarka, Culeja, Šeksa, Penave, Čuljka i sličnih veterana, ali nedovoljan za prolaz). Za dva ključna debakla, Zagreb i Split, kriv je isključivo on, odnosno njegov tip kadroviranja.