Već mjesecima slušamo dvije serije argumenata. Zagovornici Horvatinčićeve ideje kažu da je projekt Borisa Podrecce, glasovitog austrijskog arhitekta, prvi velikomodernistički eksperiment u središtu Zagreba. Da je njegova ljepota u smjelosti i napuštanju konzervativno-provincijskog poimanja grada. Da će njime biti uklonjeni haustori koji zaudaraju na mokraću. Da će nestati miševi, štakori i ostala haustorska gamad. Da će centar dobiti lijepe i funkcionalne, privatne i javne prostore. Da su se tako protivili i Mitterandu kada je stavljalo piramidu isped Louvrea, ali se Pariz opametio. Da je red da Horvatinčić, nakon one dobrohotne socijale od Hotto vila, koju je gotovo darivao ubogima, napokon zaradi i koju kunu.
Protivnici tvrde da je riječ o projektu kojeg mimo svih urbanističkih pravila podržava korumpirana gradska uprava. Da će srce grada doživjeti prometni kolaps zbog podzemnih garaža novog Zabranjenog grada hrvatske elite. Da je riječ o trijumfu plutokracije, novih bogataša koji su se izdigli iznad zakona i sada žele svima staviti do znanja da se ima. Da se može. Dodaju da ovakvu brutalnu intervenciju čelika, betona i stakla u staroj jezgri grada ne bi dopustila ni jedna kulturna sredina. Diskusije, pa i prosvjedi, sigurno će se nastaviti i nakon što skupština grada kaže što misli o tome.