Umorni od drvenih čaplji i plastične bižuterije koja stiže iz Kine, sva turistička mjesta diljem obale posljednjih godina u grozničavoj su potrazi za suvenirom koji bi imao značajke prepoznatljivosti lokalne sredine i bio odraz tradicije, kulturne, povijesne i materijalne baštine lokalne sredine. Jedan baš takav pojavio se ovog ljeta u Vodicama, iz ruku Vodičanke Jerke Petrov. I odmah je postao hit.

- Imala sam tada 85. godina. Sjedila sam i razmišljala kako bi radila nešto što bi bilo lijepo, a unosno. Na kauču s kukicom i koncem u rukama ugledala sam na naslovnici časopisa jednog prekrasnog škampa i krenula ga plesti. Polako nogice, rep, rogove... napunila spužvom i eto ga. To je bio prvi. Jako lijepo je ispao i svi su bili oduševljeni. I onda sam nastavila – započinje priču o svojoj avanturi 86-godišnja Vodičanka.

- Napravila sam zatim od sitnog konca jednoga lignjuna i poslala ga svojoj unuci u Zagreb. Kako je bio mali i precizno izrađen ona ga je stavila kao broš i došla s njim na posao. Bile su oduševljene i njene kolegice i odmah su naručile da im napravim još nekoliko komada. Ja njima pošaljem lignjune, a one meni 200 kuna za konac. I tako je je krenulo – priča vrijedna Jerka.  Nastavila je kukičati i izrađivati morska i druga bića, najprije lignje, lignjune, hobotnice, sipe, morske konjice, kornjače, pa kanjce, knezce, škrpune, ugore… i ostale figure, sve do likova iz dječjih priča i crtanih filmova. 

Puno je radova poklonila

-  Ja sam dijete rođeno kraj more i uvijek sam ribu lovila s obale, na konac. Kad sam odrasla i udala se moj muž je kupio brod, pa smo išli na more i lovili ribu.. Sve vrste ribe sam poznavala, tako da mi ne treba nikakva šema za izradu suvenira ili igračaka s likom ribe – kaže Jerka.

Puno je svojih radova poklonila, ali unatoč tome njena radionica se pred ljeto napunila, tako da više nije imala gdje s radovima.

– I tako ja odlučim sjesti na zidić i  prodati nešto. I ja idem moj sinko dolje i tko god bi prošao se zaustavio divio radovima. I krenuli oni kupovati. Mala kornjača, hobotnica, ribica neke 30, neke 40, ovisno o veličini, o tome koliko se rada i konca potrošilo. Bilo tih jako dirljivih susreta s gostima. I tako je to počelo, išla bi oko sedam sati, ostala do devet deset i ja ti tako zaradim i za konac i za račune da platim i još ostane – kaže Jerka.

Slabo čuje, ali odlično vidi i pamćenje je jako dobro služi. Iako je prodala već tisuće svojih radova vrijedna Vodičanka pamti gotovo svakog kupca. No, možda to i nije jako neobično, ako se zna da se prednjenim štandom turisti zadržavaju po pola sata. Nije joj teško o svojim radovima pričati ni Nijemcima, Francuzima, Česima, Amerikancima, Kinezima i svim drugima, a 'na mote' se dobro sporazumijeva i s gluhonijemima. S ponosom priča kako je morsku zvijezdu uokvirenu žutim koncem uspjela prodati Kinezima, a lignju gostima iz Hong Konga… I to po većoj cijeni od one po kojoj se u Vodicama prodaju suveniri koji pristižu iz Kine ili Hong Konga.

Kupac dobije i pjesmicu

Uz hobotnicu, ribicu ili kakvu drugu figuru kupac od bake Jerke dobije puno pažnje i barem jednu pjesmicu, koje sama piše i recitira. 

- Svaku ulicu u svom srcu nosim, s mistom svojim ja se ponosim, na hladnoj vodi ti počivaš, najlipše ime Vodice imaš… recitira Jerka svoje davno napisane stihove. 

Ovakav poslovni pristup  morao je biti osuđen na uspjeh. Baka Jerka postala je brend Vodica, tako da već nakon prve godine ima ponude za širenje posla, edukaciju mladih kadrova, uređenje veće radionice i postavljanje više prodajnih štandova…