Jergovićev “Rat” fantastično je biće koje se izražava eksplozijom. Od tuda jezik fragmenta i ekstremne poetske okrutnosti priča kao niza šrapnela. Taj rat kao ultimativni pripovjedač našeg svijeta ujedno je i dijete koje ne razumije svoju razornu moć, koje se do ludila bezočno igra ljudskim materijalima i koje, ivšićevski (u maniri Kralja Gordogana), ne shvaća da razaranjem ljudi kao svojih igračaka razara i samoga sebe.
Miljenko Jergović napisao je avangardističku antibajku, roman o tome kako svaka tradicionalna bajka ima u sebi moment psihotičnog ludila, proboj ekstremnog nasilja naše kolektivne i individualne psihe, a što smo dublje u 21. stoljeću, to više psihoza postaje zajednički jezik Morije. U stalnom dijalogu s Kafkom i Harmsom, ali i s hispanoameričkom tradicijom magičnog realizma te s Andrićevom “Prokletom avlijom”, Jergović ovim romanom opsade ili svijeta kao ratnog zatvora uspijeva rat pretvoriti u mahnito radikalni subjekt pripovijedanja. Time počinjemo razumjeti ne samo ono što je u ratu nedvojbeno destruktivno, nego i ono što u fragmentu teksta nazvanom “Slobodan” pokreće bolesnog mladića da izađe na otvoreno polje, na mjesto granatiranja, gdje se osjeća dijelom vatrometa koji je veći i razorniji i ljepši od svega što može sa sobom donijeti sigurnost bunkera. Rat je, naime, jednako tako izraz svijeta, kao što je to i pažljivo sklopljen Eiffelov most.
Zato i uživamo u unutrašnjosti Jergovićeva “Rata”: svaka je rečenica poetski događaj koji izlazi pred katastrofu da je pogleda ravno u oči i, unatoč eksploziji koja zaglušuje i zasljepljuje, pronađe kontrapunkte stradanja. U obilju domaće faktografske i dokumentarističke proze, koja se stalno urušava u poznati kauč trivije, Jergović slika istinite fantazme, bolno ljekovite halucinacije, u kojima se obnavlja motor naše evolucije: jezik i mašta Svijeta.