Borna Sosa bio je lijevi bek u Dinamu. Prije nekoliko godina otišao je igrati nogomet u Njemačku. Da je otišao biti krupje u kakvoj štutgartskoj kockarnici, ili ilegalni ulični prodavač heroina, novine u Hrvatskoj o tome ne bi pisale. Ne bi pisale ni da je Borna Sosa perspektivni mikrobiolog ili kemičar, pa da se zaposlio kao istraživač u najvećoj njemačkoj farmaceutskoj kompaniji, ili da je kao mladi kazališni redatelj dobio angažman u berlinskom teatru. Ništa od toga, na žalost, ne zanima hrvatsku javnost. Ali kako je riječ o ne baš jako pametnom i jedva pismenom profesionalnom fudbaleru, pa još i reprezentativcu Hrvatske u mlađim kategorijama, kada su ga braća Mamići, ili samo jedan od te dvojice kriminalaca, prodali nekakvom njemačkom loptačkom društvu za koji milijun eura, o tome se u Hrvatskoj pisalo kao o ženidbi bana Jelačića.

Ovih dana taj lijevi bek izvijestio je javnost u zemlji u kojoj se rodio - budući da je samo ona zainteresirana za tu vrstu informacija - da je primio njemačko državljanstvo i da je odlučio ubuduće nastupati za njemačku nogometnu reprezentaciju. Sportske novosti, jedini sportski dnevni list u zemlji, tim povodom dočekale su nas s naslovom na svojoj naslovnici od kojeg bi nas kao Hrvate valjda trebala gricnuti savjest: “Tu sam se osjećao kao stranac”. Biva, Borna, pa još i Sosa, osjećao se kao stranac u hrvatskom loptačkom društvu, te je zato izabrao Njemačku. Tamo se, naime, s tim svojim starogermanskim imenom i prezimenom, i geteovskim umom i duhom on neće osjećati kao stranac.

***

A zašto bi, recimo mene, koji volim nogomet, otkad znam za sebe utakmice gledam na televiziji, a sportske novinske rubrike, magazine i dnevne listove čitam otkako sam se opismenio, trebalo zanimati kako se osjeća lijevi bek? I hoće li lijevi bek Borna, kojemu su tata i mama nadjenuli baš to prepoznatljivo, kneževsko hrvatsko ime, kojim će se odmah u vrtiću etnonacionalno odrediti, premda su trebali misliti o tome da će im se sin tu osjećati kao stranac, pa ga nazvati Hans, Gerhard, Baldur ili Arnulf, hoće li, dakle, taj lijevi bek Borna slijedom svojih osjećaja nastupiti za hrvatsku ili za njemačku reprezentaciju?

Trebalo bi me biti briga, smatraju proizvođači nogometnog patriotizma, koji je umnogome i jedini hrvatski patriotizam, jer od lijevog beka ovisi nacionalni duh i jer je nacionalni dres, kako diktiraju u Sportskim novostima i kako kaže Zlatko Dalić - svetinja. A ja im kažem ovako: ako je hrvatski dres, onaj na kockice, kao i onaj crni, koji asocira na uzore iz 1941, doista svetinja, ako je on nekakva Biblija i križ, ako su u njega utkane moći kneza Borne i skupine neimenovanih svetaca hrvatskoga podrijetla, tada se Borna Sosa promjenom vjere okrenuo đavlu osobno i obratio se na njegovu, đavlovu vjeru. Tako su, naime, vjerovali naši stari, a tako i jest ako je nogomet doista rat i ako je u tom ratu hrvatski dres svetinja. Ne može onda biti to što Zlatko Dalić govori u Sportskim novostima, da ne treba osuđivati Sosu, i da Sosa ima njegovu podršku. 

***

Dres hrvatske nogometne reprezentacije nije, naravno, svetinja. Taj dres jeftini je suvenir, poklon kojim možete obradovati djecu i ne baš jako pametne prijatelje. Taj dres je i odora za igranje fudbala, službena odora hrvatske nogometne reprezentacije. On je, kao i onaj muški grudnjak, koji nogometašima pruža i nečega ljudskog i transseksualnog, samo dio sportske opreme. Taj dres na jednak način nije svetinja, kao što svetinja nisu ni medicinske maske i bijeli ogrtači u liječnika i medicinskih sestara, radne uniforme portira i policajaca, konobara, željezničara i čistača ulica. Istina, uniforma čistača ulica u sebi, možda, i ima nešto sveto, jer predstavlja, barem simbolički, onoga tko obavlja najniži i najprezreniji od svih javnih poslova unutar zajednice, ali svejedno bi bilo budalasto tu uniformu smatrati svetinjom, i čistača prepadati pokušajima da mu poljubiš ruku. Premda bi se, ponavljam, simbolički, kršćanski, patriotski, hrvatski imalo što ljubiti. U dresu Borne Sose ili Luke Modrića nema, međutim, ama baš ničega svetog. Novac nije svet. Novac niti u jednoj religiji i vjeri nije svet. A sve što rade Borna Sosa, Luka Modrić i Dejan Lovren tiče se novca, novca i jedino novca. I to je u redu, ali ne očekujte od mene da u tome, čak i u zajebanciji, vidim išta dobro i sveto.

***

Fudbal je, kad prestane biti nogomet, i kad postane nešto veće i metafizički ispunjenije od nogometa, đavolja igra. Fudbal je, čim više nije nogomet, vrijedan prezira, jer ponižava društvo i uništava društvene institucije, stvarne i simboličke. Samo đavolu može na um pasti da Modrićevu ili Lovrenovu majicu nazove svetinjom. Zašto spominjem baš tu dvojicu Borninih kolega? Zato što bi obojica, da nisu fudbaleri i da ih hrvatski sudovi ne tretiraju drukčije nego ostale nepovlaštene hrvatske građane, odgovarali zbog laganja pred sudom, odgovarali bi zbog krivokletstva u procesima kriminalnoj braći Mamićima. Pogledajte samo novinsku fotografiju Luke Modrića, iz osječke sudnice, s Mamićem Zdravkom, koji se nadvio nad njim, slavnu već i poznatu fotografiju. Na njoj je, na toj slici, poniženo sve ono što hrvatskim građanima, možda, i nije sveto, ali je životno važno. Pred sudom se ne smije lagati, jer lažući pred sudom svjesno rasturate sve ono što ljudsku zajednicu razlikuje od životinjskog krda. Lukica, kako bi to lijepo kazala bivša predsjednica, i Dejan, i svi koji na sebe navuku svetinju od nacionalnog dresa, mogu lagati, jer su im to omogućili suci i politički pokrovitelji rečenih sudaca. Premda nije jako pametan ni obrazovan, Borna Sosa sigurno neće ni pokušati da laže pred njemačkim sudom. U Njemačkoj, naime, nacionalni dres nije svetinja.

I na kraju, što ja, zapravo, mislim o odluci lijevog beka da promijeni državu za koju se lopta. Mislim ovo: ne mogu navijati za tim u kojem igra Borna Sosa. Ultimativno ne mogu. Tako da se nadam da neće igrati ni za njemačku reprezentaciju. Bez njega mi je, naime, draga ta šarena ekipa.