Ali sve to i nekako, dok smo samo pri krštenju ili sunećenju, sve i nekako dok smo pri mislima i osjećajima, i prvi vanjskim manifestacijama; što ćemo kada stvari dođu do usta i jezika, do utrobe i želuca? Čovjek jede i pije ono što je naučio jesti i piti. Možda su bubašvabe i žohari ukusniji od keksa i čvaraka, možda je zdravo mokraću piti, možda za sve to postoje dokazi i možda neke naprednije civilizacije i neke mnogo sretnije obitelji uživaju u krckanju bubašvaba i žohara, pa možda bismo mogli povjerovati i u to da bismo osobno bili sretniji i zadovoljniji ako bismo jeli bubašvabe i žohare, i pili mokraću najljepših i najsmjernijih gradskih djevojaka, ali nešto se u našim utrobama buni protiv te ideje.