U Beograd sam doputovao sedmoga dana rata, obuzet tjeskobom koju sebi nisam želio priznati. Nije me toliko mučilo što se u trenucima najave kataklizme - dok su Hrvati po apotekama navaljivali na jod, a Bosanci kućama vukli vreće brašna - otpućujem daleko od kuće, koliko me uznemiravalo što napuštam one koji su, naravno sasvim neprincipijelno, na strani Ukrajinaca, a idem onima koji su, jednako neprincipijelno, na strani Rusa. To je kao da prekoračujem crtu fronte u nekom vrlo krvoločnom i maničnom, premda samo imaginarnom i simboličkom ratu, tako što od žrtve hrlim k agresoru. Ali, s druge strane tjeskobe, rovao je u meni neki đavo, tjerao me da vidim i saznam kako je to biti za Putina, razmišljati kao njegov Rus, podržavati ono što se opire logici drame: jer čovjeku naprosto nije dato da navija za onog koji napada, a protiv onog tko je napadnut.

Putovanje bih, možda, i odgodio da nije odavno dogovoreno. Idem u Novi Sad, koji je ove godine Europska prijestolnica kulture, da sudjelujem u književnom programu. Važno mi je to već samo po sebi. A važno mi je, ipak, i zbog sitne, vjeveričje povrijeđenosti: u godini kada je, makar i formalno, Rijeka figurirala kao Europska prijestolnica kulture, mene u riječkome književnom programu nije bilo. I naravno da bih sad preko svih stvarnih i imaginarnih crta putovao u Novi Sad. Usput, dogovoreno je to davno, u Beogradu potpisujem upravo tiskano srpsko izdanje knjige “Trojica za Kartal”. To je, dakle, formalni okvir puta. A oko onoga suštinskog pobrinuo se vicmaher Slučaj, umetnuvši u sve ovo Putinovu agresiju na Ukrajinu i moralno-politički okvir trećega svjetskog rata. Naime, premda se taj rat (još uvijek) ne vodi na frontama, nema razmjene žive vatre i nuklearnih bojevih glava, čovječanska je svijest uniformirana, etički su potenciometri uključeni, a svi oni i sve one koji nedovoljno osuđuju agresora, i još pritom imaju tu nevolju da posjeduju ruska imena i prezimena i pasoše, isključeni su iz našega svijeta. Dogodilo se to već u prvih četiri-pet dana Putinova kasapljenja Ukrajine. Neprijatelj je označen, obilježen, kanceliran, otkazan, tako da nije pretjerano reći kako je još prije isteka prvoga tjedna ukrajinske krvavije stanje u svijetu kao da je kraj 1942. Moralna rigoroznost je, pretpostavljam, posljedica posvemašnje virtualizacije stvarnosti. Ljudima se doista čini da Ukrajincima pomažu tako što Ani Netrebko zabrane da pjeva, a Gergijevu da dirigira. Dvoje genijalnih gadova. (Ispisujem li, možda, ovu rečenicu što se i sam plašim da ne budem otkazan ako nedovoljno glasno ne osudim agresora i ne definiram svoju poziciju? Može biti da je tako.)

Prve večeri u Beogradu ona je ostala u apartmanu, jer je onlajn na poslu, a ja sam u šetnji po pustom Dorćolu. I tako se, obilazeći pseća govanca po pločnicima ulice koja je nekada nosila ime Đure Đakovića, a danas se zove po grčkome državniku Elefteriosu Venizelosu, pogledom susrećem s figurom na sjajno kromiranom američkom motociklu. U kožnoj jakni, s rukavicama i s nekom svemirskom kacigom zatamnjena vizira, promatra me stvor kojemu godine ne mogu odrediti, jer nema lica. A znam da me promatra, jer i ja njega gledam. Nešto je u njegovoj pojavi čudno, kao što je, pretpostavljam, nešto i u mojoj pojavi čudno. U crnom sam kaputu, sjedobrad kao ruski mistik, za bajkera sam, pretpostavljam, nešto drugo nego što stvarno jesam.

I prođem tako mimo njega, pločnik je uzak, u jednom nas trenutku nije dijelilo ni pola metra, kad začuh motor kako se pali, a odmah zatim i glasove iz neobično snažnog zvučnika namontiranog na motoru. Ili je to Zbor Crvene armije, ili su neki suvremeniji imitatori. Uglavnom, desetine jasno razbrojanih muških glasova, koje solistički predvodi i nadpjevava pravedan i čist, herojski tenor. U trenutku se naježim od zastrašujuće neugodne ugode - prvi put sovjetski zbor čujem uhom koje je u sličnoj neugodnoj ugodi slušalo melankolične borbene liedove esesovaca u domaćim i stranim ratnim filmovima - i onda sa svoje desne strane, samo tri-četiri metra dalje vidim kako prijeteći sporo pored mene prolazi motor s motociklistom, nevidljivim zvučnikom, Zborom Crvene armije sa solistom, i razvihorenom crvenom zastavom, sve sa srpom, čekićem i sa zlatim slovima ispisanim logotipom naših djetinjstava: Proleteri svih zemalja, ujedinite se.

Dugo je to trajalo, figura je vozila sporo, tako da svi čuju njezinu pjesmu, premda na ulici nije bilo nikoga osim mene i negdje daleko naprijed džambo plakata Vučićeve stranke s golemom fotografijom glumca Lazara Ristovskog. A onda je motora i crvene zastave nestalo iz vidokruga, ali su glasovi Zbora Crvene armije dugo još dopirali iz pokrajnjih ulica, koje je motocikl obilazio.

To su, dakle, ti Noćni vukovi, Putinovi bajkeri, paracivilna maskulina skupina, koja naokolo širi vjeru i strah. A vjera je, to shvaćam, čudna, premda mi je od prije tridesetak godina znana. Kleronacionalizam pod krinkom koju stvara crvena zastava komunističkog internacionalizma. Vladimir Putin, gojenac Aleksandra Dugina i sljedbenik vrlo mutne ideologije Ivana Iljina, antikomunističkoga martira iz prve polovine prošloga vijeka, ukletog zaljubljenika u fašizam, velikoruskog rasista, šovinista i tvrdog antisemita, protiv Lenjinova naslijeđa, ali i komunističkog shvaćanja nacionalnog pitanja i prava malih naroda, ratuje vihoreći crvenom komunističkom zastavom. Baš onako kako su u jesen 1991. Milošević i Ratko Mladić u rat protiv Tita, jugoslavenskog federalizma i republičkog prava “na samoopredjeljenje do odcjepljenja”, pošli s istom tom crvenom zastavom komunističkog internacionalizma. Koji je smisao toga, ne znam! Ako nije riječ o marketingu, i ako se pod tom zastavom ne nastoje prisvojiti sentimenti tog već odavno senilnoga svijeta koji pamti moć, ali i iluziju općeljudske pravednosti, koja se manifestirala pod tom zastavom. Ili je, možda, riječ o tome da Putin, kao i ova njegova maskulina figura na motociklu, u svoju nacionalističku i rasističku ideologiju rusko-srpske supremacije nad svim ukrajinskim narodima ovoga svijeta pokušavaju ugraditi onu veliku sovjetsku pobjedu u Drugome svjetskom ratu? Antifašizam sjajno se da iskoristiti za ciljeve fašizma. A još od 1991. ovi se narodi dijele na one koji vlastite čežnje za fašizmom hrane antifašističkim tradicijama, i na one koji se u istim takvim čežnjama napajaju s vlastitih fašističkih izvora. Pa je 1991. i sljedećih godina znalo biti i toga da u ratu u bivšoj Jugoslaviji agresor nastupa pjevajući antifašističke pjesme s nesumnjivih fašističkih pozicija, a napadnuti se od fašizma brane uzvikujući fašističke parole i kiteći se fašističkim znakovljem. Vjerovali smo da je to naša žalosna balkanska i jugoslavenska specifičnost, i dugo smo jezicima svojim tupili sjekutiće i očnjake u uzaludnom pokušaju da strancima objasnimo kako stoje stvari s amblemima, simbolima i uvjerenjima zaraćenih strana. Živo me zanima koliko će sad tim istim strancima, koji su ovaj put emocionalno i simbolički uvučeni u rat, biti potrebno da shvate smisao crvene zastave komunizma na motociklima Noćnih vukova i u Putinovim propagandnim paradama. Jedno je u ovom svemu nesumnjivo: fašizam našeg doba rađa se s utjerivanjem drugih naroda u antifašizam.

No, ipak, neki sablastan osjećaj ostao mi je nakon ovog događaja iz dorćolske ulice Elefteriosa Venizelosa. Koga je motociklist vidio dok me je onako kroz zatamnjeni vizir gledao? Mene ili nekog drugog u meni? Poslije se više nisam bavio Noćnim vukovima, ali sam Beograd pomno njušio i zagledao, jer to za mene više nije onaj prijeratni Beograd, nego neki drugi, ratni. Tražio sam razlike između njih s one strane fronte i nas s ove strane fronte. Ako sam ih i nalazio, te razlike bile su više navijačke nego suštinske. Široke mase i vlast su za Ruse. Za Putina. Slijepo i po svaku cijenu. Oni malobrojni tužni ljudi, zaplakani nad drugim kao nad bratom, uz Ukrajince su. Hrabra i duboko uznemirena manjina. To je, čini mi se, kao i kod nas. Malobrojni tužni i osamljeni ljudi, zaplakani nad drugim. Ostali kupuju jod, poput bijesnih pasa uživaju u svakoj mržnji i u dalekom digitalnom krvoproliću, i uče svoju djecu da budu uvijek uz jačeg. Uče ih da si nadijevaju patetična imena iz roto-romana i iz imaginarija službi sigurnosti, KGB-a, Gestapo, Udbe… Čuj Noćni vukovi!

Jedno je u ovom svemu nesumnjivo: fašizam našeg doba rađa se s utjerivanjem drugih naroda u antifašizam